Uvod
U Tešnju je
malo ko nije poznavao Saliha Husaru. Bio je to čovjek posebnog kova – bez škole
i formalnog obrazovanja, ali sa šarmom, jednostavnošću i rečenicama koje su
ostajale u pamćenju. Njegove riječi, anegdote i svakodnevni rituali urezali su
ga u kolektivno sjećanje grada, pretvarajući ga u lik o kome se i danas govori
s osmijehom i sjetom.
Njegovo porijeklo i život
Salih
Husarić, sugrađanima poznatiji kao Salih Husara, rođen je 1932. godine u
Raduši. Jedno je vrijeme s ocem boravio na Ravnama. Majka mu je rano umrla, a
otac se ponovo oženio, pa je Salih odrastao uz maćehu, braću i sestre. O njoj
je često govorio – nekada u šali, rijetko u ljutnji, ali nikada s gorčinom.
Školu nikada
nije pohađao. Zbog toga su ga mnogi smatrali „ograničenim“. A ipak, njegova
posebnost nije bila u znanju iz knjiga, već u životnoj mudrosti, spontanosti i
nesvakidašnjoj iskrenosti.
Anegdote i svakodnevica
Gotovo svaki
Tešnjak – žena, muškarac ili dijete – mogao je ispričati neku anegdotu o njemu.
Rijetki su ga zadirkivali, jer je u njegovom držanju bilo nečega što je
izazivalo poštovanje. Mene je, recimo, znao dočekati riječima:
„Ti si
mazlumina kao i ja.“
Mazlum, u
izvornom značenju, jeste onaj kojem se čini nepravda. U lokalnom govoru taj
izraz su neki koristili za one „drugačije“, ali Salih ga je nosio s posebnim
dostojanstvom.
Njegove
rečenice znale su biti snažnije od mnogih govora i političkih istupa. Dvije su
ostale posebno upamćene:
- „Gruuuh!“ – uzvik kojim je za
vrijeme rata najavljivao granatiranje. Gotovo nikada nije pogriješio.
- „Kada ti umreš, ona će biti
moja“ – rečenica koju je, uz svoj lakonski šarm, znao u šali dobaciti mužu
žene koja bi mu se ljubazno javila.
Posebni rituali
Salih je
imao svoje sitne običaje koje su svi u gradu znali. Kutiju cigareta nikada nije
prihvatao, ali bi znao prići i reći: „Daj mi cigaru.“ Samo jednu, nikad više.
U
poslastičarnici na čaršiji imao je svoje stalno mjesto. Svakodnevno bi dolazio
u isto vrijeme, da popije kafu i pojede kolač. Vlasnici su se mijenjali,
generacije prolazile, ali njemu to mjesto nikada nisu uskratili.
Živio je
ispod Griča, a gotovo svakodnevno pješačio do Raduše, do kuće tadašnjeg
načelnika Fuada Šišića. Tamo ga je čekao sto i obrok koji mu je pripremala
Fuadova majka. Hodao je bos ili, u najvećim žegama, u gumenim čizmama – po
svome i bez obzira na pravila.
Njegov
„zahtjev“ u ambulanti postao je dio gradske legende. Kada bi se pojavio na
vratima, s onim svojim ozbiljnim izrazom lica, znao je reći samo:
„Ispuljaj mi uši.“
To je
značilo da mu treba isprati uši špricom – intervenciju je tražio gotovo s
ponosom, kao da je riječ o posebnom tretmanu koji mu pripada. Kolege i
saradnici pamte ga upravo po toj autentičnoj rečenici, pa se i danas mnogi
nasmiju kada je ponove, jer im odmah prizove njegov lik.
Saliha su,
uz sve to, nezaobilazno ubacivali i u filmske kadrove kada bi se u Tešnju
snimali filmovi. Bio je dio scenografije grada, autentičan koliko i stara
čaršija.
Susret koji pamtim
Među mnogim
susretima s njim, jedan mi se posebno urezao u sjećanje. Bio sam tada u fazi
razmišljanja o odlasku na hadž. Nisam o tome govorio ni najbližima. Pred kraj
radnog dana Salih je ušao kod mene, tražeći svoju uobičajenu intervenciju. U
ordinaciji je sjedio jedan hadžija, s kapom na glavi – simbolom obavljenog
hadža.
Kada smo
završili, Salih me pogledao i ozbiljno rekao:
„Ovakvu mi kapu donesi.“
„Odakle?“ –
upitah ga.
„Sa
hadždža“, odgovorio je mirno.
Bio sam
zatečen. Kada sam se vratio s hadža, donio sam mu kapu. Uzeo ju je, stavio na
glavu i tiho rekao:
„Lijepa je.“
Potom je
izašao u čekaonicu, sjedio desetak minuta, a onda se vratio i pružio mi je
nazad:
„Drži, neka je kod tebe.“
Nikada je
više nije htio uzeti.
U ratnim vremenima
Tokom rata,
u jeku borbi i velikog broja ranjenika, znao je doći neopaženo i isprazniti sve
kante sa smećem, a zatim se tiho udaljiti. Niko ga nije molio, niko ga nije
tjerao – to je bila njegova lična misija. Nakon toga bi obično sjeo na klupu
ispod jedne žalosne vrbe. Tamo bi dugo sjedio, ćutke, gledajući nekud u
daljinu. Nikada ga u tom stanju nisam vidio s cigaretom. Kao da je u toj tišini
sabirao ono što drugi nisu mogli izgovoriti.
Ostavština jednog života
Salih Husara
preminuo je 2013. godine. Iza njega nisu ostale knjige ni titule, ni spomenici
ni priznanja. Ostale su njegove riječi, geste i sjećanja – ono što se među
ljudima prepričava i prenosi.
Njegov lik
ušao je u anegdote, u razgovore, pa i u umjetnička djela. Salih je ostao
upamćen kao živi simbol Tešnja: jednostavan, osebujan, tih i neponovljiv.
