Ozren, prijemni i spisak koji je promijenio sve

 

Nakon završetka srednjoškolskog školovanja, prijavio sam se kao član „Gorana“ iz Doboja za omladinsku radnu akciju – pošumljavanje Ozrena. Bila je 1969. godina. Brigadiri su dolazili iz Doboja, Brčkog, Bosanskog Petrovog Sela... Iako je akcija bila fizički zahtjevna, meni je imala dodatnu vrijednost – bio sam zadužen za sanitetsko obezbjeđenje, ali i za ono najvažnije u tom trenutku: pripremu za prijemni ispit na Medicinskom fakultetu.

Dok su drugi kopali, sadili i pjevali, ja sam noću, pod svjetlom logorske lampe, čitao biologiju, hemiju i – najteže za mene – fiziku. Dolazio sam iz Medicinske škole, gdje nismo imali jaku osnovu iz tih predmeta, pogotovo ne iz fizike. Ali nada me nije napuštala.

Prijemni ispit je bio krajem jula. Više od 800 kandidata – a kvota za prijem samo 180. Konkurencija žestoka, atmosfera puna neizvjesnosti i treme. Ispit sam odradio koliko sam znao i umio. Nisam imao nikakve „veze“, nikoga da me „pogura“. Imao sam samo ono što sam ponio iz Jevadžija, iz Doboja, iz sebe.

Nakon što sam položio ispit, morali smo čekati rezultate. Nekoliko sedmica kasnije, ponovo sam došao u Sarajevo. Ispred Studentske službe – gužva, nervoza. Spiskovi na zidu. Prvo sam pogledao listu onih koji nisu prošli. Nije me bilo. Osjetio sam olakšanje, ali i strah – „A ako su me jednostavno izostavili?“

Prešao sam na listu onih koji su primljeni. Krenuo odozgo. I onda – ugledao sam svoje ime. U gornjoj polovini. Osjetio sam kako mi se srce vraća u grudi. Jesam! Uspio sam! Bio sam primljen na Medicinski fakultet u Sarajevu.

Osnovac iz Jelaha, srednjoškolac iz Doboja, postao je brucoš Medicinskog fakulteta u Sarajevu.

Dok sam se vraćao kući, radost se već miješala s novim brigama – smještaj, finansije, svakodnevni život u velikom gradu. Ali jedno je bilo sigurno – vrata su bila otvorena. I ja sam bio spreman da kroz njih zakoračim.