Put prema Sarajevu – Odluka života, dvije karte i jedno novo ime

 

Završetkom srednje škole rastao je i moj san – želja da nastavim obrazovanje na Medicinskom fakultetu u Sarajevu. No, stvarnost je bila neumoljiva. Mogućnosti skoro pa nikakve. Glasovi okoline šaptali su (ili govorili naglas):
„Šta će mu to?“
„I ovo mu je dosta.“
„Niko mu u porodici nije studirao.“
„Ima i drugih pametnih, pa nisu otišli.“
„Neka radi.“

Ali, bilo je i onih tiših, rjeđih rečenica, koje su probijale sve te sumnje:
„Šteta je da ne ide dalje.“

Od najbližih nisam očekivao podršku, i nisam je ni tražio. Oni koji su vjerovali u mene – nisu imali mogućnosti. A onda, desilo se ono ključno: moji roditelji su prelomili. „Ti se školuj“, rekli su. „Postoji studentski kredit. Ako treba – prodavat ćemo šta imamo.“ Ta rečenica bila je više od dozvole – bila je zavjet.

Za predaju dokumenata u Sarajevo pošao sam sa rođakom Ahmetom Hasaničevićem, tri godine starijim, koji je imao željezničku povlasticu jer mu je otac radio na pruzi. Ni on ni ja nismo poznavali nikoga u Sarajevu. Bila je to naša prva zajednička misija.

Stigli smo u zoru, na željezničku stanicu. Raspitujemo se: „Gdje je Medicinski fakultet?“ Ljudi nas šalju na Koševo – „Tamo su bolnice, tamo će biti i fakultet.“ Hodali smo satima, pogrešno skretali, raspitivali se i lutali. Na kraju – Studentska služba. Uspio sam predati dokumente.

U čekaonici su se miješali različiti svjetovi – neki kandidati su govorili da su spremni, drugi da imaju „veze“, treći da im je upis siguran. Službenica je kratko rekla: „Veliki je pritisak za upis.“ Šta god to značilo – znao sam da će sve zavisiti od znanja.

U međuvremenu, pojavila se još jedna prepreka – administrativna. Na svim školskim dokumentima moje ime je pisano kao „Esad“, ali u rodnom listu i ličnoj karti stajalo je ime „Esed“. Ime koje su mi roditelji dali prije nego sam se i rodio. Ime koje su znali svi iz Jevadžija. No, sada sam morao odlučiti – da bih izbjegao probleme pri polaganju prijemnog, pokrenuo sam proceduru promjene imena. Postao sam zvanično ono što sam već bio u školskim dokumentima: Esad Hasaničević. Za porodicu i komšije, zauvijek sam ostao Esed.

Učitelji života, pjesma i koraci prema zrelosti

Treći razred Medicinske škole dočekao sam s novim samopouzdanjem i jasno postavljenim ciljevima. I dalje sam nizao odlične ocjene, a svaki predmet dobijao je novo značenje zahvaljujući ljudima koji su ga predavali.

Poseban trag u mom obrazovanju ostavio je dr Jusuf Kočo, koji nam je predavao Anatomiju, a potom i Internu medicinu. Njegova posvećenost i pedantnost ostavili su dubok utisak. Njegova sestra, profesorica Emina Kočo, predavala nam je Latinski. No, ona je za mene bila više od predavača. Svaki njen dolazak u razred počinjao je istom rečenicom: „Hajde, Esade, otpjevaj nam 'U Trebinju gradu…'“ Slušala bi me sa osmijehom i majčinskom toplinom. Bila je to nenametljiva podrška koja me nosila kroz dan.

Neizbrisivi su i utisci koje su ostavili dr Huso Džaka (Higijena), direktorica Nađa Kočo (Francuski) i razrednica iz četvrtog razreda – profesorica Milena Krivokapić, koja je predavala Francuski i Njemački. Njena strogost bila je pravedna, a njen autoritet poticao je poštovanje. Profesorica – instruktorka Njege bolesnika Mirjana Krističević, a kasnije Girardi, nam je, svojim izgledom i predočenim znanjem,  postavila temelje lika i ponašanja medicinskog radnika, prvenstveno medicinske sestre i tehničara..

U trećem razredu došlo je do značajnih promjena – školska zgrada je oštećena, pa je nastava preseljena u novoizgrađeni Dom zdravlja, bliže centru grada. Novi prostor, nova energija – kao da nas je sve podstaklo na dodatnu ozbiljnost.

Zbog obavezne lektire, a i zbog želje za novim spoznajama, često sam uzimao knjige iz gradske biblioteke.

Bio sam član školskih sekcija, a najaktivniji u muzičkoj. Sjećam se nastupa 22. decembra 1968. godine, na Danu Armije, kad sam pjevao: „Đela Fato, đela zlato…“ uz vojničku pratnju. Bila je to veče kad se spojila škola, domovina i mladost – sve u jednom glasu.

Korzo u Doboju imalo je poseban ritam. U vrijeme mog školovanja, protezalo se ispred Gimnazije, zgrade Radio Doboja i opštine, pa uz park do kina i hotela „Bosna“. Kasnije je, nakon izgradnje Robne kuće „Beograd“, premješten – i sada je počinjao od Beograđanke, niz Glavnu ulicu, sve do zgrade ŽTP, ukrašen drvoredom topola.

Učenicima nije bilo dozvoljeno zadržavanje u gradu poslije 20 sati, pa su naši izlasci bili kratki, ali slatki – šetnja, kino, pokoja kafa, i nazad kući. Ipak, i ta ograničenja su nas učila redu, samodisciplini i smislu za mjeru.

Na roditeljskom sastanku je razrednica, profesorica Milena Krivokapić, mojoj majci rekla: „Bila bi šteta, da ovo dijete ne nastavi školovanje“.

Četvrti razred završio sam kao i sve prethodne – odličnim uspjehom. Bio sam dio pete generacije učenika Medicinske škole u Doboju. Od četiri upisana odjeljenja, samo su dva maturirala. Među nama su se izgradila prijateljstva tako čvrsta da su djelovala gotovo rodbinski.

Matursko veče smo proslavili u Domu JNA – svečano, dostojanstveno, sa suzama i osmijesima. Obećali smo jedni drugima da ćemo se sresti nakon dvadeset godina. Vrijeme će pokazati ko će održati obećanje, a ko će ostati samo draga uspomena.

 

Novi prijatelji, nova energija – Doboj kao drugi dom

Džavidovim povratkom iz vojske, moja svakodnevnica u Doboju dobila je novu dimenziju. Družio sam se s njegovim prijateljima, koji su me vrlo brzo prihvatili kao svog. Među njima su bili: Hajrudin Nezirović – Pudi, Enver Nezirović – Đuro, Mustafa Bešlagić – Majstor, Samil Čivgin – Čađo, Halil i Izudin Bajrektarević. Bilo je to društvo raznolikih karaktera, ali sličnih vrijednosti – otvoreni, veseli, puni duha i poštovanja.

Najčešće smo se okupljali kod Nezirovića. Njihova kuća je uvijek bila puna. Otac Avdo, računovođa, i majka Mejra, domaćica, imali su dvanaestoro djece. Iako su mnogi već bili oženjeni i kćeri udate, kuća nikad nije bila prazna – dolazili su redovno, s djecom i osmijehom. S njima su često bili i Enver, Hajrudin, Fahrudin, te mali Sabit, unuk njihove kćeri Najle, koja je živjela u Kladnju.

Tih godina, u Doboju se govorilo i o jednoj mladoj pjevačici – Zilhi Bajrektarević, kasnije poznatoj kao Silvana. Iako je nisam lično upoznao, znao sam je po glasu i stilu. Ponekad bih je sreo na ulici. Njena sestra Dina bila je nešto mlađa, često željna da ide na korzo s nama, ali smo joj mi – kao tipični stariji mladići – često vješto izmicali, kao i njihovoj komšinici Sabriji.

Druženja su bila ispunjena smijehom i iskrenošću. Nikada nisu remetila moje školske obaveze – naprotiv, bila su vjetar u leđa. Učio sam marljivo, i drugi razred završio sam s odličnim uspjehom. Bilo je rečeno da sam te godine bio među najboljima u školi – što me činilo ponosnim, ali me i dodatno motivisalo.

Osjećao sam kako Doboj, taj nekada udaljeni grad, sada postaje moj svijet. Svaki ugao, svaki lik, svaka ulica počinjala mi je nešto značiti. Tu sam prvi put osjetio ono što se zove – pripadnost.