Novi prijatelji, nova energija – Doboj kao drugi dom

Džavidovim povratkom iz vojske, moja svakodnevnica u Doboju dobila je novu dimenziju. Družio sam se s njegovim prijateljima, koji su me vrlo brzo prihvatili kao svog. Među njima su bili: Hajrudin Nezirović – Pudi, Enver Nezirović – Đuro, Mustafa Bešlagić – Majstor, Samil Čivgin – Čađo, Halil i Izudin Bajrektarević. Bilo je to društvo raznolikih karaktera, ali sličnih vrijednosti – otvoreni, veseli, puni duha i poštovanja.

Najčešće smo se okupljali kod Nezirovića. Njihova kuća je uvijek bila puna. Otac Avdo, računovođa, i majka Mejra, domaćica, imali su dvanaestoro djece. Iako su mnogi već bili oženjeni i kćeri udate, kuća nikad nije bila prazna – dolazili su redovno, s djecom i osmijehom. S njima su često bili i Enver, Hajrudin, Fahrudin, te mali Sabit, unuk njihove kćeri Najle, koja je živjela u Kladnju.

Tih godina, u Doboju se govorilo i o jednoj mladoj pjevačici – Zilhi Bajrektarević, kasnije poznatoj kao Silvana. Iako je nisam lično upoznao, znao sam je po glasu i stilu. Ponekad bih je sreo na ulici. Njena sestra Dina bila je nešto mlađa, često željna da ide na korzo s nama, ali smo joj mi – kao tipični stariji mladići – često vješto izmicali, kao i njihovoj komšinici Sabriji.

Druženja su bila ispunjena smijehom i iskrenošću. Nikada nisu remetila moje školske obaveze – naprotiv, bila su vjetar u leđa. Učio sam marljivo, i drugi razred završio sam s odličnim uspjehom. Bilo je rečeno da sam te godine bio među najboljima u školi – što me činilo ponosnim, ali me i dodatno motivisalo.

Osjećao sam kako Doboj, taj nekada udaljeni grad, sada postaje moj svijet. Svaki ugao, svaki lik, svaka ulica počinjala mi je nešto značiti. Tu sam prvi put osjetio ono što se zove – pripadnost.