Poseban trag u mom obrazovanju
ostavio je dr Jusuf Kočo, koji nam je predavao Anatomiju, a potom i Internu
medicinu. Njegova posvećenost i pedantnost ostavili su dubok utisak. Njegova
sestra, profesorica Emina Kočo, predavala nam je Latinski. No, ona je za mene
bila više od predavača. Svaki njen dolazak u razred počinjao je istom
rečenicom: „Hajde, Esade, otpjevaj nam 'U Trebinju gradu…'“ Slušala bi me sa
osmijehom i majčinskom toplinom. Bila je to nenametljiva podrška koja me nosila
kroz dan.
Neizbrisivi su i utisci koje su
ostavili dr Huso Džaka (Higijena), direktorica Nađa Kočo (Francuski) i
razrednica iz četvrtog razreda – profesorica Milena Krivokapić, koja je
predavala Francuski i Njemački. Njena strogost bila je pravedna, a njen
autoritet poticao je poštovanje. Profesorica – instruktorka Njege bolesnika
Mirjana Krističević, a kasnije Girardi, nam je, svojim izgledom i predočenim
znanjem, postavila temelje lika i
ponašanja medicinskog radnika, prvenstveno medicinske sestre i tehničara..
U trećem razredu došlo je do
značajnih promjena – školska zgrada je oštećena, pa je nastava preseljena u
novoizgrađeni Dom zdravlja, bliže centru grada. Novi prostor, nova energija –
kao da nas je sve podstaklo na dodatnu ozbiljnost.
Zbog obavezne lektire, a i zbog
želje za novim spoznajama, često sam uzimao knjige iz gradske biblioteke.
Bio sam član školskih sekcija, a
najaktivniji u muzičkoj. Sjećam se nastupa 22. decembra 1968. godine, na Danu
Armije, kad sam pjevao: „Đela Fato, đela zlato…“ uz vojničku pratnju. Bila je
to veče kad se spojila škola, domovina i mladost – sve u jednom glasu.
Korzo u Doboju imalo je poseban
ritam. U vrijeme mog školovanja, protezalo se ispred Gimnazije, zgrade Radio
Doboja i opštine, pa uz park do kina i hotela „Bosna“. Kasnije je, nakon
izgradnje Robne kuće „Beograd“, premješten – i sada je počinjao od Beograđanke,
niz Glavnu ulicu, sve do zgrade ŽTP, ukrašen drvoredom topola.
Učenicima nije bilo dozvoljeno
zadržavanje u gradu poslije 20 sati, pa su naši izlasci bili kratki, ali slatki
– šetnja, kino, pokoja kafa, i nazad kući. Ipak, i ta ograničenja su nas učila
redu, samodisciplini i smislu za mjeru.
Na roditeljskom sastanku je
razrednica, profesorica Milena Krivokapić, mojoj majci rekla: „Bila bi šteta,
da ovo dijete ne nastavi školovanje“.
Četvrti razred završio sam kao i sve
prethodne – odličnim uspjehom. Bio sam dio pete generacije učenika Medicinske
škole u Doboju. Od četiri upisana odjeljenja, samo su dva maturirala. Među nama
su se izgradila prijateljstva tako čvrsta da su djelovala gotovo rodbinski.
Matursko veče smo proslavili u Domu
JNA – svečano, dostojanstveno, sa suzama i osmijesima. Obećali smo jedni
drugima da ćemo se sresti nakon dvadeset godina. Vrijeme će pokazati ko će
održati obećanje, a ko će ostati samo draga uspomena.
Nema komentara:
Objavi komentar