Dječji snovi pod petrolejkom – moje osnovno školovanje i put ka odluci

 

Moje osnovno školovanje odvijalo se u vremenu i prostoru koji bi danas teško mogli zamisliti. U selu Jevadžije, tada još bez električne energije, bez tekuće vode i bez uređenih puteva, svakodnevni život bio je ispisan skromnošću, ali i nekom tihom snagom preživljavanja.

Prva žarulja u našoj kući zamijenila je petrolejku – skromni izvor svjetlosti pod kojim sam čitao, maštao i pisao zadaće. Struja je došla tek 1963. godine. Za vodu smo se oslanjali na prirodu – na potok kojeg smo zvali jednostavno "Reka", iako se službeno zvao Talin potok, te na Radušicu. Ta Reka je bila toliko bistra i čista da smo iz nje pili do početka devedesetih. Bunari su bili rijetkost – naša je porodica svoj bunar izgradila tek 1965.

U to vrijeme, putevi su bili blato i prašina, sve dok šezdesetih godina nisu počeli prvi pokušaji njihovog uređenja. Ipak, svaki korak koji nas je vodio ka školi bio je korak nade.

Jelah – tada srce pousorskog kraja – djelovao mi je kao pravi grad. Sa ciglanskim dimnjakom, željezničkom stanicom, ambulantom, zadružnim domom i osmogodišnjom školom, imao je sve što bi jedno dijete sa sela moglo zamisliti kao urbani svijet.

U Jevadžijama nije bilo škole. Starija djeca su pješačila do Jelaha – dva i po do tri kilometra u jednom smjeru. U lijepom vremenu, to je znalo biti veselo putovanje. No, zimi, po kiši, vjetru i snijegu, nije bilo ni lako ni bezopasno.

Razredi su bili šaroliki – i po broju učenika i po godinama. Nije bilo rijetkost da u istom razredu sjede djeca s tri ili četiri godine razlike. Kao učenik osmog razreda, bio sam dio, kako se govorilo, "najgoreg razreda u školi" – sve sami dječaci. Iako buntovni i nestašni, ti dječaci su imali svoje kodekse – neku svoju pravdu.

Sjećam se, kad bi među njima izbila svađa, zakazivali bi tuču na velikom odmoru – ali bi nas mlađe upozorili: „Vi izađite, da vas neko ne udari i da vas nastavnici ne kazne.“ Lomile su se klupe, letjele stolice, ponekad padale šake – ali sve je to bilo nekako ritualno i – na svoj način – časno. Teže povrede su bile rijetkost.

U to vrijeme, Tešanj je za mene bio pravi grad – i to ne samo zbog Gradine i većih zgrada, već zbog – škola. Pored osnovnih, tamo su bile Gimnazija i ŠUP (Škola učenika u privredi) – ili jednostavno „Zanat“.

Još jedna osobenost Tešnja je bila, i u vezi nje je prepričavana legenda, a vezana je za Kudret vodu. Pričalo se da je  nekada davno znala plaviti Tešanj.

Riječica Tešanjka koja ljeti, skoro presuši, je također povremeno plavila Tešanj, iako bi se, naivno gledajući, moglo reći, da to nije moguće.

Većina mojih vršnjaka birala je zanat – bilo je bliže, dostupnije i odmah je donosilo posao. Gimnaziju su birali rijetki, a Medicinsku školu gotovo niko. Jer, ona je bila „daleko“ – u Doboju. A Doboj je značio putovanje, a najčešće i stanovanje. A stanovati van kuće? To je bilo skupo, riskantno i opasno – "djeca se pokvare", govorilo se.

Ja sam Doboj poznavao samo iz priče. U seoskom govoru zvali smo ga „Dobuj“. Nikada nisam bio tamo.

Ali nisam prestajao sanjati. U meni je i dalje tinjala ona želja – da budem doktor. Medicinska škola u Doboju bila je moja vizija. Čuo sam da jedan Ibrahim Ramić, sin Atifa zvanog „Mazalo“, već ide tamo. Moj otac je obećao da će se raspitati.

Podržao je moju želju.

Ja čekam kraj školske godine. Sanjam, nadam se i vjerujem.

Kako sam preživio pad u bunar: Istinita priča iz djetinjstva

 Još kao dječak od osam ili devet godina, Esad je imao ozbiljne zadatke. Svakog jutra, prije škole, vodio bi goveda na ispašu. Dok su mirno pasla na visoravni iznad sela, on bi, sav posvećen, pokušavao pročitati koju stranicu školskih lekcija.

Jesen je tek zakucala na vrata. Svježa jutra su zahtijevala toplu odjeću, ali dani su i dalje nosili dašak ljeta. Jednog takvog dana, čuvajući stoku na Visu, Esad je osjetio žeđ. Sjetio se da se u podnožju brda nalazi kuća Hamida Karahodžića, pred kojom stoji bunar – jedan od rijetkih u Jevadžijama s pitkom vodom.

Ispred kuće je, dok je prala veš, stajala Hamidova kćerka Tahira. Nedavno se udala u Radušu, ali je tih dana došla pomoći majci oko kućnih poslova. Esad ju je pristojno pozdravio i zamolio za vodu.

Ruke su joj bile pune sapunice, pa mu je ljubazno rekla da sam pokuša dohvatiti vodu. Uputila ga je da uzme kantu s konopcem. Na glavnom otvoru bunara to nije mogao dosegnuti, ali je primijetio da je jedna daska sa bočne strane nadstrešnice odvaljena. Provukao je glavu kroz otvor, nadajući se da će uspjeti dohvatiti kantu.

U tom trenutku, oslonio se na jednu poprečnu gredicu, ne znajući da je već napukla i odvojena od nosećih direka. U trenu je izgubio ravnotežu i – pao. Bunar je bio dubok oko osam metara, ali tada je voda bila malo povučena. Do vode je bilo oko dva metra.

Tahira je začula samo pljusak. Priskočila je bunaru, ali u dubini nije vidjela ništa – tek pokoji mjehurić na površini. Prestravljena, počela je dozivati braću, Ismeta i Edhema, tražeći pomoć.

U međuvremenu, Esad je izronio. Uhvatila ga je panika, ali i snaga da se prihvati za hladno kamenje zida bunara. Počeo je dozivati Tahiru. Kada ga je čula, dotrčala je natrag do bunara. Ugledavši ga, odlučila je na brzinu djelovati – prekoračila je perdu, raskoračila se preko otvora i pažljivo sišla do njega. Zgrabila ga je i, uz pomoć brata Edhema, izvukla napolje.

Mokar, drhtav i uplašen, Esad je krenuo kući, udaljenoj nekih 250 metara. Voda mu je curila iz odjeće pri svakom koraku. Tahira ga je pratila izdaleka, s nekoliko metara razmaka. Nije imala hrabrosti da se suoči s njegovim roditeljima.

Kad je stigao pred kuću, otac Fehmo ga je spazio kroz prozor. Pomislio je da je samo pao u kakvu jarugu, kojih je bilo podosta na Njivici i Visu, i nasmijao se. No, majka Pemba i nana Šerifa su, zabrinute, istrčale napolje. Na njihovo pitanje šta se dogodilo, Esad je mirno odgovorio:

– Pao sam u Hamidov bunar.

U trenu su obadvije problijedile. Fehmo je u tom času shvatio ozbiljnost situacije. Bez riječi je potrčao do bunara. Kada je vidio gdje je njegov sin pao i koliko je visoko voda šiknula pri udarcu, sedam dana nije mogao ni mirno jesti ni spavati.

Tahira, iako tada već udata žena, ostala je do kraja života u prijateljskim odnosima s Esadom i njegovom porodicom. Iako im je bila komšinica iz Jevadžija, sada je postala i više od toga – spasiteljica.

Kasnije, kada je Esad postao doktor, Tahira je imala posebnu privilegiju – njen porodični ljekar bio je dječak kojeg je nekada, bez razmišljanja, izvukla iz bunara.

Doktorova bilježnica – Prva poglavlja života

 

I. Djetinjstvo u Jevadžijama – svijet igre, različitosti i prvih lekcija

U mom selu Jevadžije, gdje su se susretale različite vjere i narodi, djeca su zajedno odrastala kroz igru, druženja i prve spoznaje o životu. Bez formalnih obdaništa, neformalna predškolska „obrazovanja“ odvijala su se kroz vjeronauku u džamiji ili crkvi, kroz igru i međusobno učenje. Posebno dragocjena bila su ljetna okupljanja djece iz raznih krajeva bivše Jugoslavije, donoseći duh gradova i mnoštvo ideja u naše mirno seosko okruženje.

II. Život u Jelahu – kada je pruga bila žila kucavica

U tim godinama, Jelah je bio skromno naselje uz uskotračnu prugu. Iako prvobitno namijenjena transportu drvene građe iz Borja do Beča, ta pruga je za nas značila mnogo više – povezanost sa svijetom. Naselje je bilo siromašno infrastrukturom, ali bogato ljudima i događajima. Škola, ambulanta, Dom kulture, prodavnice i kafane – sve je bilo skromno, ali životno važno. Život se gradio na radosti svakodnevnih susreta, poslu, redu i poštovanju.

III. Prvi učitelji, prva znanja – Milka, Ivan i biblioteka

Učiteljica Milka i kasnije njen suprug Ivan ostavili su neizbrisiv trag u mom obrazovanju. Ivanove priče i pedagoški pristup probudili su u meni ljubav prema znanju. Biblioteka pod vodstvom nastavnika Mirka Bevande bila je moj prozor u svijet. Iako skromna, otvarala je neizmjerne horizonte. Tada sam naučio da se znanje ne nameće, nego osvoji – strpljenjem, radoznalošću i trudom.

IV. Livade kao učionice – seoske igre i životna škola

Seoski život nije poznavao dosadu. Čuvanje stoke na „Barama“ bilo je škola maštovitosti, fizičke spretnosti i društvenih odnosa. Igre su bile i izazovne i opasne – od pravljenja vatri i preskakanja hendeka, do pravih ratničkih vještina sa ševarikama, praćkama i lukovima. Djevojčice su imale svoje kreativne svjetove, revije i kulinarske igre. Sve se odvijalo uz stroga pravila, bez sudija – i svi smo ih poštovali.

Pogledajte video:https://youtu.be/s8KpumMfe8Q

 MOJ PUT – OD LIVADE DO BIJELOG MANTILA

Autor: Prim.mr.sc.drEsad Hasaničević

Dijete koje se boji doktora – a sanja da to postane

Autor: prim. mr sci. dr Esad Hasaničević

Rođen sam u pitomoj pousorskoj dolini, u selu Jevadžije. Od Tešnja je udaljeno oko 5 kilometara, a od Jelaha oko 2,5 kilometra. Otac mi je Fehim, rođen 1925. godine, i majka Pemba, rođena 1928. godine. U brak su stupili 1947. godine. Kao prvo dijete, dobili su mene 21.09.1950. godine. Nakon mene su 1952. godine dobili sina Hajrudina, koji je, nažalost, u drugoj godini života preminuo. Poslije su rođene moje dvije sestre: Šefija (1954.) i Mevlida (1960.).

Naša porodica je bila višečlana i generacijski višeslojna: djed Arif (1892.), nana Šerifa (1897.), otac, majka, nas troje djece, kao i jedna neudata tetka Safeta, rođena 1936. godine. Tetka je živjela s nama, ali se kasnije udala. Svi članovi domaćinstva imali su svoje obaveze.

Kao dijete od nepunih 6 godina već sam čuvao dvije krave. Bile su veoma mirne i umiljate. Zbog sive boje, jedna se zvala Sivulja, a druga Čada – jer je bila crna. Stajao bih pored njih dok su one bezbrižno pasle. U toj dobi nikada nisu napravile štetu. Štete su se počele javljati kad sam ih „čuvao“ sa 13 i 14 godina.

Sjećam se i jednog od mojih velikih strahova – aviona. Iako sam se drugih strahova oslobodio u pubertetskom dobu, taj se strah reaktivirao s početkom rata i tada doživio svoju reinkarnaciju. O tom ću detalju govoriti kada dođem do tog perioda u životnoj priči.

Moja prva učiteljica bila je Milka Njemček, a i mnogi drugi učitelji zaslužuju da budu imenom spomenuti – kako budu "dolazili" na red, spomenuću ih s poštovanjem.

Rođen sam u seljačko-radničkoj porodici, u vremenu kada su bile oskudne mogućnosti, ali velika srca i čista nada. Kao dijete bio sam vrlo plašljiv – posebno od bijelih mantila. Kad god bi se pojavile ekipe za vakcinaciju, bježao bih niz livade i njive glavom bez obzira. Ipak, stalno sam govorio: „Ja ću biti doktor.“

U školu sam krenuo bez velike pompe. Prva ocjena – jedinica (1). Djeca su se smijala i govorila da je to najgora ocjena, a ja sam tvrdoglavo mislio da je najbolja – jer je prva! Tek mi je majka kod kuće uspjela objasniti pravu vrijednost brojeva. Od tada, nikada više nisam dobio jedinicu.

Nismo imali školske torbe ni pribor. Pisali smo po malim tablicama pisaljkama, a u uglu je visila spužvica na koncu. Jedan od drugova imao je pravu školsku torbu i stalno se hvalio. Nisam to mogao podnijeti, pa sam mu torbu bacio u bunar. Otac je morao kupiti torbu i njemu – i meni.

Na slici ispod je moja razredna fotografija iz tih dana. Ja sam dječak u prvom redu, odmah desno od učiteljice – još uvijek sa strahom od doktora, ali s neugaslom željom da to postanem.

---

Ovo je prvi korak u mom serijalu sjećanja – putovanja kroz djetinjstvo, školu i životne raskrsnice koje su me oblikovale.
Korak po korak, vodim vas kroz stvarni život jednog dječaka koji je sanjao nemoguće – i uspio.

Slogan: "Stari imaju prošlost, ali su naša budućnost."

 

Moj put – tragovima djetinjstva i bijelog mantila

✍️ Autor: prim. mr sci. dr Esad Hasaničević

---

🌿 Djetinjstvo među livadama

Nekad davno, na obroncima gdje su se cvjetale livade, počelo je moje putovanje. Ispod vedrog neba, uz miris svježe pokošene trave i dozrelih voćki, prvi put sam sanjao o svijetu odraslih, odgovornosti i bijelom mantilu.

---

📚 Prvi školski dani

Bila su to vremena kada je školska torba bila teža od mene, ali nosio sam je s ponosom. Prve knjige, prvi redovi ispisani nesigurnom rukom, ali srcem punim želje da učim. Svaka lekcija bila je stepenik više ka životu koji će me voditi kroz služenje drugima.

---

🩺 Put bijelog mantila

Od dječaka s livade do doktora pred pacijentima – taj put nije bio ni brz, ni lak. Bilo je tu mnogo odricanja, noći provedenih nad knjigom, tuge zbog tuđih rana, ali i radosti zbog svakog ozdravljenja i zahvalnog pogleda.

---

💬 Zašto pišem ovu bilježnicu

Kroz ovu bilježnicu podsjećam sebe – i dijelim s vama – ne samo ono što sam naučio, već i ono što sam osjećao.
Ovo nije samo priča o profesiji. Ovo je priča o pozivu. O smislu.

---

🕊️ Poruka za kraj

U „Doktorovoj bilježnici“ vodiću vas stazama uspomena, znanja i iskustava – kroz slike jednog vremena koje oblikuje sadašnjost.
Hvala vam što ste ovdje.

---

Slogan:
🟢 Stari imaju prošlost, ali su naša budućnost.

Dobrodošli u moju bilježnicu

 Ovo nije običan blog.

Ovo je moja bilježnica – stranice ispisane iskustvom, susretima s ljudima, bolom i nadom, učenjem i poukama.

Kao doktor i čovjek, kroz godine sam shvatio da nije svaka terapija u tableti, niti je svaka bolest dijagnoza.  

Ponekad, ono što najviše liječi – jeste riječ.

Zato ovdje pišem.  

Za one koji se sjećaju. Za one koji se boje starosti. Za porodice koje ne znaju kako pomoći.

Biće tu priča, sjećanja, savjeta i osvrta.  

Podsjetiću se i na vlastite početke – od najranijih dana, školovanja, uspjeha i prepreka, sve do profesionalnog puta, napredovanja i društvenog angažmana.

A sve sa jednim ciljem: da budemo ljudi – prema sebi i drugima.

Dobrodošli u "Doktorovu bilježnicu".

Zahvaljujem vam što ste odvojili vrijeme za ovaj uvodni zapis. U sljedećim člancima vodim vas kroz djetinjstvo, školovanje i iskustva u bijelom mantilu.

Prim. mr sci. dr Esad Hasaničević