MOJ PUT – OD LIVADE DO BIJELOG MANTILA

Autor: Prim.mr.sc.drEsad Hasaničević

Dijete koje se boji doktora – a sanja da to postane

Autor: prim. mr sci. dr Esad Hasaničević

Rođen sam u pitomoj pousorskoj dolini, u selu Jevadžije. Od Tešnja je udaljeno oko 5 kilometara, a od Jelaha oko 2,5 kilometra. Otac mi je Fehim, rođen 1925. godine, i majka Pemba, rođena 1928. godine. U brak su stupili 1947. godine. Kao prvo dijete, dobili su mene 21.09.1950. godine. Nakon mene su 1952. godine dobili sina Hajrudina, koji je, nažalost, u drugoj godini života preminuo. Poslije su rođene moje dvije sestre: Šefija (1954.) i Mevlida (1960.).

Naša porodica je bila višečlana i generacijski višeslojna: djed Arif (1892.), nana Šerifa (1897.), otac, majka, nas troje djece, kao i jedna neudata tetka Safeta, rođena 1936. godine. Tetka je živjela s nama, ali se kasnije udala. Svi članovi domaćinstva imali su svoje obaveze.

Kao dijete od nepunih 6 godina već sam čuvao dvije krave. Bile su veoma mirne i umiljate. Zbog sive boje, jedna se zvala Sivulja, a druga Čada – jer je bila crna. Stajao bih pored njih dok su one bezbrižno pasle. U toj dobi nikada nisu napravile štetu. Štete su se počele javljati kad sam ih „čuvao“ sa 13 i 14 godina.

Sjećam se i jednog od mojih velikih strahova – aviona. Iako sam se drugih strahova oslobodio u pubertetskom dobu, taj se strah reaktivirao s početkom rata i tada doživio svoju reinkarnaciju. O tom ću detalju govoriti kada dođem do tog perioda u životnoj priči.

Moja prva učiteljica bila je Milka Njemček, a i mnogi drugi učitelji zaslužuju da budu imenom spomenuti – kako budu "dolazili" na red, spomenuću ih s poštovanjem.

Rođen sam u seljačko-radničkoj porodici, u vremenu kada su bile oskudne mogućnosti, ali velika srca i čista nada. Kao dijete bio sam vrlo plašljiv – posebno od bijelih mantila. Kad god bi se pojavile ekipe za vakcinaciju, bježao bih niz livade i njive glavom bez obzira. Ipak, stalno sam govorio: „Ja ću biti doktor.“

U školu sam krenuo bez velike pompe. Prva ocjena – jedinica (1). Djeca su se smijala i govorila da je to najgora ocjena, a ja sam tvrdoglavo mislio da je najbolja – jer je prva! Tek mi je majka kod kuće uspjela objasniti pravu vrijednost brojeva. Od tada, nikada više nisam dobio jedinicu.

Nismo imali školske torbe ni pribor. Pisali smo po malim tablicama pisaljkama, a u uglu je visila spužvica na koncu. Jedan od drugova imao je pravu školsku torbu i stalno se hvalio. Nisam to mogao podnijeti, pa sam mu torbu bacio u bunar. Otac je morao kupiti torbu i njemu – i meni.

Na slici ispod je moja razredna fotografija iz tih dana. Ja sam dječak u prvom redu, odmah desno od učiteljice – još uvijek sa strahom od doktora, ali s neugaslom željom da to postanem.

---

Ovo je prvi korak u mom serijalu sjećanja – putovanja kroz djetinjstvo, školu i životne raskrsnice koje su me oblikovale.
Korak po korak, vodim vas kroz stvarni život jednog dječaka koji je sanjao nemoguće – i uspio.

Slogan: "Stari imaju prošlost, ali su naša budućnost."