Dječji snovi pod petrolejkom – moje osnovno školovanje i put ka odluci

 

Moje osnovno školovanje odvijalo se u vremenu i prostoru koji bi danas teško mogli zamisliti. U selu Jevadžije, tada još bez električne energije, bez tekuće vode i bez uređenih puteva, svakodnevni život bio je ispisan skromnošću, ali i nekom tihom snagom preživljavanja.

Prva žarulja u našoj kući zamijenila je petrolejku – skromni izvor svjetlosti pod kojim sam čitao, maštao i pisao zadaće. Struja je došla tek 1963. godine. Za vodu smo se oslanjali na prirodu – na potok kojeg smo zvali jednostavno "Reka", iako se službeno zvao Talin potok, te na Radušicu. Ta Reka je bila toliko bistra i čista da smo iz nje pili do početka devedesetih. Bunari su bili rijetkost – naša je porodica svoj bunar izgradila tek 1965.

U to vrijeme, putevi su bili blato i prašina, sve dok šezdesetih godina nisu počeli prvi pokušaji njihovog uređenja. Ipak, svaki korak koji nas je vodio ka školi bio je korak nade.

Jelah – tada srce pousorskog kraja – djelovao mi je kao pravi grad. Sa ciglanskim dimnjakom, željezničkom stanicom, ambulantom, zadružnim domom i osmogodišnjom školom, imao je sve što bi jedno dijete sa sela moglo zamisliti kao urbani svijet.

U Jevadžijama nije bilo škole. Starija djeca su pješačila do Jelaha – dva i po do tri kilometra u jednom smjeru. U lijepom vremenu, to je znalo biti veselo putovanje. No, zimi, po kiši, vjetru i snijegu, nije bilo ni lako ni bezopasno.

Razredi su bili šaroliki – i po broju učenika i po godinama. Nije bilo rijetkost da u istom razredu sjede djeca s tri ili četiri godine razlike. Kao učenik osmog razreda, bio sam dio, kako se govorilo, "najgoreg razreda u školi" – sve sami dječaci. Iako buntovni i nestašni, ti dječaci su imali svoje kodekse – neku svoju pravdu.

Sjećam se, kad bi među njima izbila svađa, zakazivali bi tuču na velikom odmoru – ali bi nas mlađe upozorili: „Vi izađite, da vas neko ne udari i da vas nastavnici ne kazne.“ Lomile su se klupe, letjele stolice, ponekad padale šake – ali sve je to bilo nekako ritualno i – na svoj način – časno. Teže povrede su bile rijetkost.

U to vrijeme, Tešanj je za mene bio pravi grad – i to ne samo zbog Gradine i većih zgrada, već zbog – škola. Pored osnovnih, tamo su bile Gimnazija i ŠUP (Škola učenika u privredi) – ili jednostavno „Zanat“.

Još jedna osobenost Tešnja je bila, i u vezi nje je prepričavana legenda, a vezana je za Kudret vodu. Pričalo se da je  nekada davno znala plaviti Tešanj.

Riječica Tešanjka koja ljeti, skoro presuši, je također povremeno plavila Tešanj, iako bi se, naivno gledajući, moglo reći, da to nije moguće.

Većina mojih vršnjaka birala je zanat – bilo je bliže, dostupnije i odmah je donosilo posao. Gimnaziju su birali rijetki, a Medicinsku školu gotovo niko. Jer, ona je bila „daleko“ – u Doboju. A Doboj je značio putovanje, a najčešće i stanovanje. A stanovati van kuće? To je bilo skupo, riskantno i opasno – "djeca se pokvare", govorilo se.

Ja sam Doboj poznavao samo iz priče. U seoskom govoru zvali smo ga „Dobuj“. Nikada nisam bio tamo.

Ali nisam prestajao sanjati. U meni je i dalje tinjala ona želja – da budem doktor. Medicinska škola u Doboju bila je moja vizija. Čuo sam da jedan Ibrahim Ramić, sin Atifa zvanog „Mazalo“, već ide tamo. Moj otac je obećao da će se raspitati.

Podržao je moju želju.

Ja čekam kraj školske godine. Sanjam, nadam se i vjerujem.