Početkom
septembra započela je nova školska godina. Upisao sam drugi razred Medicinske
škole. Već tada smo započeli i praksu u bolnici – prijepodne praktična nastava,
a poslije podne teorijska. Putovanje je postalo znatno teže. Umjesto „Ćire“,
sada nas je prevozio autobus, po još uvijek neuređenom makadamskom putu, u
velikim gužvama. Bilo je to iscrpljujuće i iscrpljivalo me iz dana u dan.
Moj otac je,
kao i uvijek, tragao za rješenjem. Smatrao je da bi smještaj u Doboju bio
najbolja opcija. Dom učenika je već bio pun, a privatni smještaj rijedak i
teško dostupan. Nakon mnogo pokušaja, našao mi je mjesto kod daljnjih rođaka na
Čajrama – porodica Mesuda i Fatime Alićehajić. Mada su Čajre bile udaljene više
od dva kilometra od škole, bilo mi je lakše nego svakodnevno putovati iz
Jevadžija.
Međutim,
nakon nastave, kad bih se sam vraćao kući, osjetio bih onu drugu stranu
gradskog života – tamniju, prijeteću. Osobito je bilo nezgodno u predvečerje,
kada se put pretvori u usamljenu stazu kroz polumrak. Neki mladići, iz ko zna
kojih razloga, znali su presretati prolaznike. Jedne večeri sam i sam bio meta.
Dvojica su mi prišla s očitom namjerom da me napadnu. U posljednjem trenutku,
odlučih se na bijeg. Srećom, uspio sam im izmaći i izbjeći ozbiljnije
posljedice.
Taj događaj
je duboko uznemirio i mene i moje roditelje. Ubrzo nakon toga, otac je, uz
pomoć komšije Safeta Saltagića, pronašao novi smještaj – ovaj put znatno bliži
školi, u Doboju, iznad Gradine, pored mezarluka Humka. Udomili su me Ibrahim i
Advija Mahmutović. Ibrahim je bio mašinovođa, a Advija – dobra, blaga žena i
uzorna domaćica.
Njihova kuća
bila je puna topline. Pored odraslih sinova i kćeri, imali su još dvoje djece –
sina Džavida, koji je tada bio u vojsci, i kćerku Amiru, koja je pohađala peti
razred. Kada je Džavid uskoro došao iz vojske, kuća je ponovo postala živa i
ispunjena.
U toj novoj
sredini imao sam sobu, mir za učenje i osjećaj sigurnosti. Bilo mi je mnogo
lakše da se posvetim školskim obavezama. Doboj mi je polako postajao blizak.
Upoznavao sam komšiluk, pronalazio prijatelje i počinjao osjećati da bi ovaj
grad mogao jednog dana postati moj dom – ne samo školski, već i životni.
Nema komentara:
Objavi komentar