Salih Husara - Čovjek koga Tešanj pamti

Uvod

U Tešnju je malo ko nije poznavao Saliha Husaru. Bio je to čovjek posebnog kova – bez škole i formalnog obrazovanja, ali sa šarmom, jednostavnošću i rečenicama koje su ostajale u pamćenju. Njegove riječi, anegdote i svakodnevni rituali urezali su ga u kolektivno sjećanje grada, pretvarajući ga u lik o kome se i danas govori s osmijehom i sjetom.

Njegovo porijeklo i život

Salih Husarić, sugrađanima poznatiji kao Salih Husara, rođen je 1932. godine u Raduši. Jedno je vrijeme s ocem boravio na Ravnama. Majka mu je rano umrla, a otac se ponovo oženio, pa je Salih odrastao uz maćehu, braću i sestre. O njoj je često govorio – nekada u šali, rijetko u ljutnji, ali nikada s gorčinom.

Školu nikada nije pohađao. Zbog toga su ga mnogi smatrali „ograničenim“. A ipak, njegova posebnost nije bila u znanju iz knjiga, već u životnoj mudrosti, spontanosti i nesvakidašnjoj iskrenosti.

Anegdote i svakodnevica

Gotovo svaki Tešnjak – žena, muškarac ili dijete – mogao je ispričati neku anegdotu o njemu. Rijetki su ga zadirkivali, jer je u njegovom držanju bilo nečega što je izazivalo poštovanje. Mene je, recimo, znao dočekati riječima:

„Ti si mazlumina kao i ja.“

Mazlum, u izvornom značenju, jeste onaj kojem se čini nepravda. U lokalnom govoru taj izraz su neki koristili za one „drugačije“, ali Salih ga je nosio s posebnim dostojanstvom.

Njegove rečenice znale su biti snažnije od mnogih govora i političkih istupa. Dvije su ostale posebno upamćene:

• „Gruuuh!“ – uzvik kojim je za vrijeme rata najavljivao granatiranje. Gotovo nikada nije pogriješio.
• „Kada ti umreš, ona će biti moja“ – rečenica koju je, uz svoj lakonski šarm, znao u šali dobaciti mužu žene koja bi mu se ljubazno javila.

Posebni rituali

Salih je imao svoje sitne običaje koje su svi u gradu znali. Kutiju cigareta nikada nije prihvatao, ali bi znao prići i reći: „Daj mi cigaru.“ Samo jednu, nikad više.

U poslastičarnici na čaršiji imao je svoje stalno mjesto. Svakodnevno bi dolazio u isto vrijeme, da popije kafu i pojede kolač. Vlasnici su se mijenjali, generacije prolazile, ali njemu to mjesto nikada nisu uskratili.

Živio je ispod Griča, a gotovo svakodnevno pješačio do Raduše, do kuće tadašnjeg načelnika Fuada Šišića. Tamo ga je čekao sto i obrok koji mu je pripremala Fuadova majka. Hodao je bos ili, u najvećim žegama, u gumenim čizmama – po svome i bez obzira na pravila.

Njegov „zahtjev“ u ambulanti postao je dio gradske legende. Kada bi se pojavio na vratima, s onim svojim ozbiljnim izrazom lica, znao je reći samo:
„Ispuljaj mi uši.“

To je značilo da mu treba isprati uši špricom – intervenciju je tražio gotovo s ponosom, kao da je riječ o posebnom tretmanu koji mu pripada. Kolege i saradnici pamte ga upravo po toj autentičnoj rečenici, pa se i danas mnogi nasmiju kada je ponove, jer im odmah prizove njegov lik.

Saliha su, uz sve to, nezaobilazno ubacivali i u filmske kadrove kada bi se u Tešnju snimali filmovi. Bio je dio scenografije grada, autentičan koliko i stara čaršija.

Susret koji pamtim

Među mnogim susretima s njim, jedan mi se posebno urezao u sjećanje. Bio sam tada u fazi razmišljanja o odlasku na hadž. Nisam o tome govorio ni najbližima. Pred kraj radnog dana Salih je ušao kod mene, tražeći svoju uobičajenu intervenciju. U ordinaciji je sjedio jedan hadžija, s kapom na glavi – simbolom obavljenog hadža.

Kada smo završili, Salih me pogledao i ozbiljno rekao:
„Ovakvu mi kapu donesi.“

„Odakle?“ – upitah ga.

„Sa hadždža“, odgovorio je mirno.

Bio sam zatečen. Kada sam se vratio s hadža, donio sam mu kapu. Uzeo ju je, stavio na glavu i tiho rekao:
„Lijepa je.“

Potom je izašao u čekaonicu, sjedio desetak minuta, a onda se vratio i pružio mi je nazad:
„Drži, neka je kod tebe.“

Nikada je više nije htio uzeti.

U ratnim vremenima

Tokom rata, u jeku borbi i velikog broja ranjenika, znao je doći neopaženo i isprazniti sve kante sa smećem, a zatim se tiho udaljiti. Niko ga nije molio, niko ga nije tjerao – to je bila njegova lična misija. Nakon toga bi obično sjeo na klupu ispod jedne žalosne vrbe. Tamo bi dugo sjedio, ćutke, gledajući nekud u daljinu. Nikada ga u tom stanju nisam vidio s cigaretom. Kao da je u toj tišini sabirao ono što drugi nisu mogli izgovoriti.

Ostavština jednog života

Salih Husara preminuo je 2013. godine. Iza njega nisu ostale knjige ni titule, ni spomenici ni priznanja. Ostale su njegove riječi, geste i sjećanja – ono što se među ljudima prepričava i prenosi.

Njegov lik ušao je u anegdote, u razgovore, pa i u umjetnička djela. Salih je ostao upamćen kao živi simbol Tešnja: jednostavan, osebujan, tih i neponovljiv.

Ozren, prijemni i spisak koji je promijenio sve

 

Nakon završetka srednjoškolskog školovanja, prijavio sam se kao član „Gorana“ iz Doboja za omladinsku radnu akciju – pošumljavanje Ozrena. Bila je 1969. godina. Brigadiri su dolazili iz Doboja, Brčkog, Bosanskog Petrovog Sela... Iako je akcija bila fizički zahtjevna, meni je imala dodatnu vrijednost – bio sam zadužen za sanitetsko obezbjeđenje, ali i za ono najvažnije u tom trenutku: pripremu za prijemni ispit na Medicinskom fakultetu.

Dok su drugi kopali, sadili i pjevali, ja sam noću, pod svjetlom logorske lampe, čitao biologiju, hemiju i – najteže za mene – fiziku. Dolazio sam iz Medicinske škole, gdje nismo imali jaku osnovu iz tih predmeta, pogotovo ne iz fizike. Ali nada me nije napuštala.

Prijemni ispit je bio krajem jula. Više od 800 kandidata – a kvota za prijem samo 180. Konkurencija žestoka, atmosfera puna neizvjesnosti i treme. Ispit sam odradio koliko sam znao i umio. Nisam imao nikakve „veze“, nikoga da me „pogura“. Imao sam samo ono što sam ponio iz Jevadžija, iz Doboja, iz sebe.

Nakon što sam položio ispit, morali smo čekati rezultate. Nekoliko sedmica kasnije, ponovo sam došao u Sarajevo. Ispred Studentske službe – gužva, nervoza. Spiskovi na zidu. Prvo sam pogledao listu onih koji nisu prošli. Nije me bilo. Osjetio sam olakšanje, ali i strah – „A ako su me jednostavno izostavili?“

Prešao sam na listu onih koji su primljeni. Krenuo odozgo. I onda – ugledao sam svoje ime. U gornjoj polovini. Osjetio sam kako mi se srce vraća u grudi. Jesam! Uspio sam! Bio sam primljen na Medicinski fakultet u Sarajevu.

Osnovac iz Jelaha, srednjoškolac iz Doboja, postao je brucoš Medicinskog fakulteta u Sarajevu.

Dok sam se vraćao kući, radost se već miješala s novim brigama – smještaj, finansije, svakodnevni život u velikom gradu. Ali jedno je bilo sigurno – vrata su bila otvorena. I ja sam bio spreman da kroz njih zakoračim.

Put prema Sarajevu – Odluka života, dvije karte i jedno novo ime

 

Završetkom srednje škole rastao je i moj san – želja da nastavim obrazovanje na Medicinskom fakultetu u Sarajevu. No, stvarnost je bila neumoljiva. Mogućnosti skoro pa nikakve. Glasovi okoline šaptali su (ili govorili naglas):
„Šta će mu to?“
„I ovo mu je dosta.“
„Niko mu u porodici nije studirao.“
„Ima i drugih pametnih, pa nisu otišli.“
„Neka radi.“

Ali, bilo je i onih tiših, rjeđih rečenica, koje su probijale sve te sumnje:
„Šteta je da ne ide dalje.“

Od najbližih nisam očekivao podršku, i nisam je ni tražio. Oni koji su vjerovali u mene – nisu imali mogućnosti. A onda, desilo se ono ključno: moji roditelji su prelomili. „Ti se školuj“, rekli su. „Postoji studentski kredit. Ako treba – prodavat ćemo šta imamo.“ Ta rečenica bila je više od dozvole – bila je zavjet.

Za predaju dokumenata u Sarajevo pošao sam sa rođakom Ahmetom Hasaničevićem, tri godine starijim, koji je imao željezničku povlasticu jer mu je otac radio na pruzi. Ni on ni ja nismo poznavali nikoga u Sarajevu. Bila je to naša prva zajednička misija.

Stigli smo u zoru, na željezničku stanicu. Raspitujemo se: „Gdje je Medicinski fakultet?“ Ljudi nas šalju na Koševo – „Tamo su bolnice, tamo će biti i fakultet.“ Hodali smo satima, pogrešno skretali, raspitivali se i lutali. Na kraju – Studentska služba. Uspio sam predati dokumente.

U čekaonici su se miješali različiti svjetovi – neki kandidati su govorili da su spremni, drugi da imaju „veze“, treći da im je upis siguran. Službenica je kratko rekla: „Veliki je pritisak za upis.“ Šta god to značilo – znao sam da će sve zavisiti od znanja.

U međuvremenu, pojavila se još jedna prepreka – administrativna. Na svim školskim dokumentima moje ime je pisano kao „Esad“, ali u rodnom listu i ličnoj karti stajalo je ime „Esed“. Ime koje su mi roditelji dali prije nego sam se i rodio. Ime koje su znali svi iz Jevadžija. No, sada sam morao odlučiti – da bih izbjegao probleme pri polaganju prijemnog, pokrenuo sam proceduru promjene imena. Postao sam zvanično ono što sam već bio u školskim dokumentima: Esad Hasaničević. Za porodicu i komšije, zauvijek sam ostao Esed.

Učitelji života, pjesma i koraci prema zrelosti

Treći razred Medicinske škole dočekao sam s novim samopouzdanjem i jasno postavljenim ciljevima. I dalje sam nizao odlične ocjene, a svaki predmet dobijao je novo značenje zahvaljujući ljudima koji su ga predavali.

Poseban trag u mom obrazovanju ostavio je dr Jusuf Kočo, koji nam je predavao Anatomiju, a potom i Internu medicinu. Njegova posvećenost i pedantnost ostavili su dubok utisak. Njegova sestra, profesorica Emina Kočo, predavala nam je Latinski. No, ona je za mene bila više od predavača. Svaki njen dolazak u razred počinjao je istom rečenicom: „Hajde, Esade, otpjevaj nam 'U Trebinju gradu…'“ Slušala bi me sa osmijehom i majčinskom toplinom. Bila je to nenametljiva podrška koja me nosila kroz dan.

Neizbrisivi su i utisci koje su ostavili dr Huso Džaka (Higijena), direktorica Nađa Kočo (Francuski) i razrednica iz četvrtog razreda – profesorica Milena Krivokapić, koja je predavala Francuski i Njemački. Njena strogost bila je pravedna, a njen autoritet poticao je poštovanje. Profesorica – instruktorka Njege bolesnika Mirjana Krističević, a kasnije Girardi, nam je, svojim izgledom i predočenim znanjem,  postavila temelje lika i ponašanja medicinskog radnika, prvenstveno medicinske sestre i tehničara..

U trećem razredu došlo je do značajnih promjena – školska zgrada je oštećena, pa je nastava preseljena u novoizgrađeni Dom zdravlja, bliže centru grada. Novi prostor, nova energija – kao da nas je sve podstaklo na dodatnu ozbiljnost.

Zbog obavezne lektire, a i zbog želje za novim spoznajama, često sam uzimao knjige iz gradske biblioteke.

Bio sam član školskih sekcija, a najaktivniji u muzičkoj. Sjećam se nastupa 22. decembra 1968. godine, na Danu Armije, kad sam pjevao: „Đela Fato, đela zlato…“ uz vojničku pratnju. Bila je to veče kad se spojila škola, domovina i mladost – sve u jednom glasu.

Korzo u Doboju imalo je poseban ritam. U vrijeme mog školovanja, protezalo se ispred Gimnazije, zgrade Radio Doboja i opštine, pa uz park do kina i hotela „Bosna“. Kasnije je, nakon izgradnje Robne kuće „Beograd“, premješten – i sada je počinjao od Beograđanke, niz Glavnu ulicu, sve do zgrade ŽTP, ukrašen drvoredom topola.

Učenicima nije bilo dozvoljeno zadržavanje u gradu poslije 20 sati, pa su naši izlasci bili kratki, ali slatki – šetnja, kino, pokoja kafa, i nazad kući. Ipak, i ta ograničenja su nas učila redu, samodisciplini i smislu za mjeru.

Na roditeljskom sastanku je razrednica, profesorica Milena Krivokapić, mojoj majci rekla: „Bila bi šteta, da ovo dijete ne nastavi školovanje“.

Četvrti razred završio sam kao i sve prethodne – odličnim uspjehom. Bio sam dio pete generacije učenika Medicinske škole u Doboju. Od četiri upisana odjeljenja, samo su dva maturirala. Među nama su se izgradila prijateljstva tako čvrsta da su djelovala gotovo rodbinski.

Matursko veče smo proslavili u Domu JNA – svečano, dostojanstveno, sa suzama i osmijesima. Obećali smo jedni drugima da ćemo se sresti nakon dvadeset godina. Vrijeme će pokazati ko će održati obećanje, a ko će ostati samo draga uspomena.

 

Novi prijatelji, nova energija – Doboj kao drugi dom

Džavidovim povratkom iz vojske, moja svakodnevnica u Doboju dobila je novu dimenziju. Družio sam se s njegovim prijateljima, koji su me vrlo brzo prihvatili kao svog. Među njima su bili: Hajrudin Nezirović – Pudi, Enver Nezirović – Đuro, Mustafa Bešlagić – Majstor, Samil Čivgin – Čađo, Halil i Izudin Bajrektarević. Bilo je to društvo raznolikih karaktera, ali sličnih vrijednosti – otvoreni, veseli, puni duha i poštovanja.

Najčešće smo se okupljali kod Nezirovića. Njihova kuća je uvijek bila puna. Otac Avdo, računovođa, i majka Mejra, domaćica, imali su dvanaestoro djece. Iako su mnogi već bili oženjeni i kćeri udate, kuća nikad nije bila prazna – dolazili su redovno, s djecom i osmijehom. S njima su često bili i Enver, Hajrudin, Fahrudin, te mali Sabit, unuk njihove kćeri Najle, koja je živjela u Kladnju.

Tih godina, u Doboju se govorilo i o jednoj mladoj pjevačici – Zilhi Bajrektarević, kasnije poznatoj kao Silvana. Iako je nisam lično upoznao, znao sam je po glasu i stilu. Ponekad bih je sreo na ulici. Njena sestra Dina bila je nešto mlađa, često željna da ide na korzo s nama, ali smo joj mi – kao tipični stariji mladići – često vješto izmicali, kao i njihovoj komšinici Sabriji.

Druženja su bila ispunjena smijehom i iskrenošću. Nikada nisu remetila moje školske obaveze – naprotiv, bila su vjetar u leđa. Učio sam marljivo, i drugi razred završio sam s odličnim uspjehom. Bilo je rečeno da sam te godine bio među najboljima u školi – što me činilo ponosnim, ali me i dodatno motivisalo.

Osjećao sam kako Doboj, taj nekada udaljeni grad, sada postaje moj svijet. Svaki ugao, svaki lik, svaka ulica počinjala mi je nešto značiti. Tu sam prvi put osjetio ono što se zove – pripadnost.
 

Od Njivice do Doboja – Prvi susret s gradom i njegovim sjenama

Početkom septembra započela je nova školska godina. Upisao sam drugi razred Medicinske škole. Već tada smo započeli i praksu u bolnici – prijepodne praktična nastava, a poslije podne teorijska. Putovanje je postalo znatno teže. Umjesto „Ćire“, sada nas je prevozio autobus, po još uvijek neuređenom makadamskom putu, u velikim gužvama. Bilo je to iscrpljujuće i iscrpljivalo me iz dana u dan.

Moj otac je, kao i uvijek, tragao za rješenjem. Smatrao je da bi smještaj u Doboju bio najbolja opcija. Dom učenika je već bio pun, a privatni smještaj rijedak i teško dostupan. Nakon mnogo pokušaja, našao mi je mjesto kod daljnjih rođaka na Čajrama – porodica Mesuda i Fatime Alićehajić. Mada su Čajre bile udaljene više od dva kilometra od škole, bilo mi je lakše nego svakodnevno putovati iz Jevadžija.

Međutim, nakon nastave, kad bih se sam vraćao kući, osjetio bih onu drugu stranu gradskog života – tamniju, prijeteću. Osobito je bilo nezgodno u predvečerje, kada se put pretvori u usamljenu stazu kroz polumrak. Neki mladići, iz ko zna kojih razloga, znali su presretati prolaznike. Jedne večeri sam i sam bio meta. Dvojica su mi prišla s očitom namjerom da me napadnu. U posljednjem trenutku, odlučih se na bijeg. Srećom, uspio sam im izmaći i izbjeći ozbiljnije posljedice.

Taj događaj je duboko uznemirio i mene i moje roditelje. Ubrzo nakon toga, otac je, uz pomoć komšije Safeta Saltagića, pronašao novi smještaj – ovaj put znatno bliži školi, u Doboju, iznad Gradine, pored mezarluka Humka. Udomili su me Ibrahim i Advija Mahmutović. Ibrahim je bio mašinovođa, a Advija – dobra, blaga žena i uzorna domaćica.

Njihova kuća bila je puna topline. Pored odraslih sinova i kćeri, imali su još dvoje djece – sina Džavida, koji je tada bio u vojsci, i kćerku Amiru, koja je pohađala peti razred. Kada je Džavid uskoro došao iz vojske, kuća je ponovo postala živa i ispunjena.

U toj novoj sredini imao sam sobu, mir za učenje i osjećaj sigurnosti. Bilo mi je mnogo lakše da se posvetim školskim obavezama. Doboj mi je polako postajao blizak. Upoznavao sam komšiluk, pronalazio prijatelje i počinjao osjećati da bi ovaj grad mogao jednog dana postati moj dom – ne samo školski, već i životni.

Usora – Ljetna pozornica sevdaha i prijateljstava

Ljetne vrućine u Jevadžijama bile su nezamislive bez kupanja. Mlađi su se osvježavali na Reci, a mi malo stariji – na Usori. Kupanja na Usori nisu bila samo rashlađivanje tijela, već i pravi društveni događaj.

Tokom ljeta, Jevadžije su postajale živo mjesto. Učenici iz Tuzle, Sarajeva i drugih gradova dolazili su kod rodbine da provedu raspust. Posebno su nam u sjećanju ostala dvojica braće iz Tuzle – Ibro i Seid. Dolazili su svake godine i uvijek su se rado uključivali u naša druženja.

Ibro je pohađao učiteljsku školu i svirao je mandolinu. Ja sam, s druge strane, volio pjevati. Najčešće su to bile sevdalinke, koje su se nekako savršeno uklapale uz žubor Usore i Ibri­ne tihe, tople melodije. Čim bi zasvirao, okupljali bi se ostali kupači. Brzo bi se oko nas stvorila vesela družina – pjevalo se, šalilo, nekad i zaigralo.

To nisu bila pijana veselja – alkohol je bio prava rijetkost. Bila je to radost mladosti, čista i iskrena. Znali smo ostati do kasno u noć, dok bi se nad rijekom već spuštala tišina, a svjetlost buktinja počinjala igrati po površini vode.

Usora je tada bila mnogo više od rijeke – bila je pozornica na kojoj su se ukrštala prijateljstva, muzika i prve simpatije, sjećanja koja se ne zaboravljaju.

🎶Zavirite u naše sjećanje – pogledajte video 👉 [https://youtu.be/HICu3raLdpI]