Ljetne
vrućine u Jevadžijama bile su nezamislive bez kupanja. Mlađi su se osvježavali
na Reci, a mi malo stariji – na Usori. Kupanja na Usori nisu bila samo
rashlađivanje tijela, već i pravi društveni događaj.
Tokom ljeta,
Jevadžije su postajale živo mjesto. Učenici iz Tuzle, Sarajeva i drugih gradova
dolazili su kod rodbine da provedu raspust. Posebno su nam u sjećanju ostala
dvojica braće iz Tuzle – Ibro i Seid. Dolazili su svake godine i uvijek su se
rado uključivali u naša druženja.
Ibro je
pohađao učiteljsku školu i svirao je mandolinu. Ja sam, s druge strane, volio
pjevati. Najčešće su to bile sevdalinke, koje su se nekako savršeno uklapale uz
žubor Usore i Ibrine tihe, tople melodije. Čim bi zasvirao, okupljali bi se
ostali kupači. Brzo bi se oko nas stvorila vesela družina – pjevalo se, šalilo,
nekad i zaigralo.
To nisu bila
pijana veselja – alkohol je bio prava rijetkost. Bila je to radost mladosti,
čista i iskrena. Znali smo ostati do kasno u noć, dok bi se nad rijekom već
spuštala tišina, a svjetlost buktinja počinjala igrati po površini vode.
Usora je
tada bila mnogo više od rijeke – bila je pozornica na kojoj su se ukrštala
prijateljstva, muzika i prve simpatije, sjećanja koja se ne zaboravljaju.
Nema komentara:
Objavi komentar