Ćirom do znanja: Sjećanja na prve korake u Medicinskoj školi

 Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja da stupi u kontakt s Atifom – ocem učenika koji je već pohađao Medicinsku školu u Doboju – moj otac je od mještana „dobronamjerno“ bio obasipan obeshrabrujućim informacijama: da je upis izuzetno težak, da udžbenika nema, te da ih je gotovo nemoguće nabaviti bez veza u velikim gradovima. Ipak, nismo odustali. Jednog dana, majka Pemba i ja uputili smo se vozom – našim starim, pouzdanim „Ćirom“ – prvi put prema Doboju. Cilj: predaja dokumenata za upis. Nakon petnaestak dana, vratili smo se da saznamo rezultate. Ni otac, ni majka, ni ja tada nismo znali da zapravo nismo imali razloga za brigu. Cijelo osnovno školovanje sam završio kao odlikaš. Upisan sam u prvi „C“ razred. Te 1965. godine, Medicinska škola u Doboju je formirala čak četiri odjeljenja prvih razreda. Među rijetkim tačnim informacijama koje smo u početku dobili, bila je ona da su kriteriji ocjenjivanja veoma strogi – što će se vrlo brzo i potvrditi. Jedinice su se dijelile bez milosti, a mnogi su ponavljali razrede. Svi smo imali obavezu nošenja jednoobraznih crnih bluza i bijelih kragni, odnosno košulja, za muške i crnih kecelja sa bijelim kragnama za ženske. Zbog te crne boje su nas učenici iz drugih škola zvali „Grobari“. 

Također na bluzama su morali biti izvezeni inicijali i razred. Na mojoj bluzi je bilo izvezeno: „H.E.I C“. Zbog toga su me poneki zvali:“Dr HEIC“.

Doboj – grad na tri rijeke, poznat po svojoj bogatoj historiji, ali i po velikim poplavama. Jedna takva zadesila ga je upravo te godine, tokom ljeta. U septembru, kad je škola počela, tragovi poplave su bili još uvijek vidljivi. Zgrada Medicinske škole nalazila se na sjevernom kraju grada, dok je željeznička stanica u naselju Usora, s južne strane. Razdaljina između njih bila je oko 2,5 kilometra. Kad se doda i put od mog sela Jevadžije do stanice u Jelahu, dolazimo do brojke od gotovo 10 kilometara pješačenja – svakog školskog dana. I nisam bio jedini. Većina učenika dolazila je iz seoskih sredina dobojske regije – iz Tešnja, Maglaja, Teslića, Dervente, Gračanice, Modriče... Bilo je i nekoliko učenika iz gradova, ali u znatno manjem broju. 

Doboj, kao veliki željeznički i administrativni centar, imao je škole koje se nisu mogle naći u manjim opštinama: Tehnička, Ekonomska, Trgovačka, Industrijska i druge stručne škole. 

Putovanje „Ćirom“ bilo je posebna priča. Voz je stizao u Jelah oko 5:30 ujutro, a do Doboja je vozio četrdesetak minuta. Kašnjenja nisu bila rijetkost, pa se znalo desiti da zakasnimo na nastavu. Moji časovi su obično počinjali u 11:30, što je ostavljalo višak slobodnog vremena koji nisam znao kako korisno ispuniti. Iz straha da ne upadnem u loše društvo, otac mi je našao mjesto za učenje kod Adila Rudanovića. Njegova porodica me primila s toplinom i obezbijedila mi miran kutak za knjigu. Nakon nastave, oko 18 sati, kretao bih prema stanici i čekao voz za Jelah, koji je polazio tek u 20 sati.

To vrijeme do polaska voza koristili smo za učenje, razgovore, prepričavanje lektira... Okupila se jedna mala, ali ozbiljna grupa učenika iz raznih škola: Rahim Mešić i Sabina Subašić iz Ekonomske, Senija Mešić i Sabira Durkalić iz Gimnazije, Mevlida Kajganić i Delveta Bedak također iz Gimnazije, te Kasim Bedak iz Tehničke škole. Kasim i ja bili smo najmlađi, a ja sam bio jedini iz Medicinske škole. Osoblje stanice nas je brzo prepoznalo i često bi nam otključavalo čekaonice ili vagone, uz riječi: „Kad učite, neka vas ne ometaju oni što luduju i prave štetu.“ 

Glad nije bila rijetkost. Džeparac je bio luksuz. Ali ako bi ga neko i imao, dijelili smo sve – paštetu, četvrtine hljeba. Nismo uvijek bili siti, ali niko nije ostao gladan. Znalo se desiti da voz kasni satima. Najhrabriji su se tada odlučivali za pješačenje kući – dvadesetak kilometara. I meni se to desilo nekoliko puta.

Epizoda putovanja „Ćirom“ trajala je sve do 1. aprila 1966. godine, kada je zvanično ukinut. Svi učenici iz naše grupe završili su školsku godinu kao vrlo dobri ili odlični. Ostali smo jedni drugima u sjećanju – kao generacija koja je znala šta znači boriti se za znanje.