Od Njivice do Doboja – Prvi susret s gradom i njegovim sjenama

Početkom septembra započela je nova školska godina. Upisao sam drugi razred Medicinske škole. Već tada smo započeli i praksu u bolnici – prijepodne praktična nastava, a poslije podne teorijska. Putovanje je postalo znatno teže. Umjesto „Ćire“, sada nas je prevozio autobus, po još uvijek neuređenom makadamskom putu, u velikim gužvama. Bilo je to iscrpljujuće i iscrpljivalo me iz dana u dan.

Moj otac je, kao i uvijek, tragao za rješenjem. Smatrao je da bi smještaj u Doboju bio najbolja opcija. Dom učenika je već bio pun, a privatni smještaj rijedak i teško dostupan. Nakon mnogo pokušaja, našao mi je mjesto kod daljnjih rođaka na Čajrama – porodica Mesuda i Fatime Alićehajić. Mada su Čajre bile udaljene više od dva kilometra od škole, bilo mi je lakše nego svakodnevno putovati iz Jevadžija.

Međutim, nakon nastave, kad bih se sam vraćao kući, osjetio bih onu drugu stranu gradskog života – tamniju, prijeteću. Osobito je bilo nezgodno u predvečerje, kada se put pretvori u usamljenu stazu kroz polumrak. Neki mladići, iz ko zna kojih razloga, znali su presretati prolaznike. Jedne večeri sam i sam bio meta. Dvojica su mi prišla s očitom namjerom da me napadnu. U posljednjem trenutku, odlučih se na bijeg. Srećom, uspio sam im izmaći i izbjeći ozbiljnije posljedice.

Taj događaj je duboko uznemirio i mene i moje roditelje. Ubrzo nakon toga, otac je, uz pomoć komšije Safeta Saltagića, pronašao novi smještaj – ovaj put znatno bliži školi, u Doboju, iznad Gradine, pored mezarluka Humka. Udomili su me Ibrahim i Advija Mahmutović. Ibrahim je bio mašinovođa, a Advija – dobra, blaga žena i uzorna domaćica.

Njihova kuća bila je puna topline. Pored odraslih sinova i kćeri, imali su još dvoje djece – sina Džavida, koji je tada bio u vojsci, i kćerku Amiru, koja je pohađala peti razred. Kada je Džavid uskoro došao iz vojske, kuća je ponovo postala živa i ispunjena.

U toj novoj sredini imao sam sobu, mir za učenje i osjećaj sigurnosti. Bilo mi je mnogo lakše da se posvetim školskim obavezama. Doboj mi je polako postajao blizak. Upoznavao sam komšiluk, pronalazio prijatelje i počinjao osjećati da bi ovaj grad mogao jednog dana postati moj dom – ne samo školski, već i životni.

Usora – Ljetna pozornica sevdaha i prijateljstava

Ljetne vrućine u Jevadžijama bile su nezamislive bez kupanja. Mlađi su se osvježavali na Reci, a mi malo stariji – na Usori. Kupanja na Usori nisu bila samo rashlađivanje tijela, već i pravi društveni događaj.

Tokom ljeta, Jevadžije su postajale živo mjesto. Učenici iz Tuzle, Sarajeva i drugih gradova dolazili su kod rodbine da provedu raspust. Posebno su nam u sjećanju ostala dvojica braće iz Tuzle – Ibro i Seid. Dolazili su svake godine i uvijek su se rado uključivali u naša druženja.

Ibro je pohađao učiteljsku školu i svirao je mandolinu. Ja sam, s druge strane, volio pjevati. Najčešće su to bile sevdalinke, koje su se nekako savršeno uklapale uz žubor Usore i Ibri­ne tihe, tople melodije. Čim bi zasvirao, okupljali bi se ostali kupači. Brzo bi se oko nas stvorila vesela družina – pjevalo se, šalilo, nekad i zaigralo.

To nisu bila pijana veselja – alkohol je bio prava rijetkost. Bila je to radost mladosti, čista i iskrena. Znali smo ostati do kasno u noć, dok bi se nad rijekom već spuštala tišina, a svjetlost buktinja počinjala igrati po površini vode.

Usora je tada bila mnogo više od rijeke – bila je pozornica na kojoj su se ukrštala prijateljstva, muzika i prve simpatije, sjećanja koja se ne zaboravljaju.

🎶Zavirite u naše sjećanje – pogledajte video 👉 [https://youtu.be/HICu3raLdpI]

Ljeto u Jevadžijama: Ekonomist protiv Metalca i karamele za nezaborav

 

Prvi razred Medicinske škole završio sam s odličnim uspjehom, a ljetni raspust proveo kako priliči mladiću sa sela – između knjige i igre. Dok sam čitao lektiru za naredni razred, istovremeno sam učestvovao u svakodnevnim seoskim poslovima. Slobodno vrijeme bilo je rezervisano za druženje s vršnjacima – na Njivici, gdje se okupljalo i po nekoliko desetina djece. Ponekada sam znao otići na pecanje – Talin Potok, ili Usora.

Najpopularniji sport bio je mali fudbal. Imali smo dovoljno igrača da oformimo čak četiri ekipe, a organizovali smo i turnire među mahalama. 

Dvije ekipe bile su posebno poznate i ponosno su nosile svoja imena – „Ekonomist“ i „Metalac“. Prva je okupljala učenike iz Ekonomske škole, dok su „Metalci“ bili mahom đaci Škole učenika u privredi (ŠUP). Ja sam bio golman „Ekonomista“, dok su za „Metalac“ na gol stajali moj amidžić Enver ili komšija Hakija Hrnjić.

Utakmice su bile žestoke, rezultati neizvjesni. Pobjednici su se smjenjivali, ali rivalstvo nikada nije kvarilo prijateljstvo. Poslije utakmica, nastavili bismo se družiti, prepričavati zgode i smijati se dogodovštinama.

Jednu takvu zgodu i danas svi pamte. Igrali smo turnir s nagradnim fondom – kila karamela. Međutim, dok su svi bili fokusirani na igru, Muhamed Dizdarević, zvani Pindo, koji nije uspio da uđe ni u jednu ekipu, potajno je zgrabio kesu s karamelama i potrčao niz Njivicu prema Reci. „Odnese Pindo karamele!“, neko je povikao, a utakmica je odmah prekinuta. Svi smo potrčali za njim. Stigli smo ga i – ako me sjećanje ne vara – u toj gužvi je možda i „zaradio“ šamar. Karamele su vraćene, a zatim stavljene pod „strogi nadzor“. Na kraju smo ih svi zajedno podijelili. Pobjednici nisu bili sebični.

To ljeto u Jevadžijama, između prvog i drugog razreda, bilo je vrijeme bezbrižnosti, igre i prijateljstva koje se pamti cijeli život.

Pogledajte video na:https://www.youtube.com/watch?v=Uleas_hjA3E

Ćirom do znanja: Sjećanja na prve korake u Medicinskoj školi

 Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja da stupi u kontakt s Atifom – ocem učenika koji je već pohađao Medicinsku školu u Doboju – moj otac je od mještana „dobronamjerno“ bio obasipan obeshrabrujućim informacijama: da je upis izuzetno težak, da udžbenika nema, te da ih je gotovo nemoguće nabaviti bez veza u velikim gradovima. Ipak, nismo odustali. Jednog dana, majka Pemba i ja uputili smo se vozom – našim starim, pouzdanim „Ćirom“ – prvi put prema Doboju. Cilj: predaja dokumenata za upis. Nakon petnaestak dana, vratili smo se da saznamo rezultate. Ni otac, ni majka, ni ja tada nismo znali da zapravo nismo imali razloga za brigu. Cijelo osnovno školovanje sam završio kao odlikaš. Upisan sam u prvi „C“ razred. Te 1965. godine, Medicinska škola u Doboju je formirala čak četiri odjeljenja prvih razreda. Među rijetkim tačnim informacijama koje smo u početku dobili, bila je ona da su kriteriji ocjenjivanja veoma strogi – što će se vrlo brzo i potvrditi. Jedinice su se dijelile bez milosti, a mnogi su ponavljali razrede. Svi smo imali obavezu nošenja jednoobraznih crnih bluza i bijelih kragni, odnosno košulja, za muške i crnih kecelja sa bijelim kragnama za ženske. Zbog te crne boje su nas učenici iz drugih škola zvali „Grobari“. 

Također na bluzama su morali biti izvezeni inicijali i razred. Na mojoj bluzi je bilo izvezeno: „H.E.I C“. Zbog toga su me poneki zvali:“Dr HEIC“.

Doboj – grad na tri rijeke, poznat po svojoj bogatoj historiji, ali i po velikim poplavama. Jedna takva zadesila ga je upravo te godine, tokom ljeta. U septembru, kad je škola počela, tragovi poplave su bili još uvijek vidljivi. Zgrada Medicinske škole nalazila se na sjevernom kraju grada, dok je željeznička stanica u naselju Usora, s južne strane. Razdaljina između njih bila je oko 2,5 kilometra. Kad se doda i put od mog sela Jevadžije do stanice u Jelahu, dolazimo do brojke od gotovo 10 kilometara pješačenja – svakog školskog dana. I nisam bio jedini. Većina učenika dolazila je iz seoskih sredina dobojske regije – iz Tešnja, Maglaja, Teslića, Dervente, Gračanice, Modriče... Bilo je i nekoliko učenika iz gradova, ali u znatno manjem broju. 

Doboj, kao veliki željeznički i administrativni centar, imao je škole koje se nisu mogle naći u manjim opštinama: Tehnička, Ekonomska, Trgovačka, Industrijska i druge stručne škole. 

Putovanje „Ćirom“ bilo je posebna priča. Voz je stizao u Jelah oko 5:30 ujutro, a do Doboja je vozio četrdesetak minuta. Kašnjenja nisu bila rijetkost, pa se znalo desiti da zakasnimo na nastavu. Moji časovi su obično počinjali u 11:30, što je ostavljalo višak slobodnog vremena koji nisam znao kako korisno ispuniti. Iz straha da ne upadnem u loše društvo, otac mi je našao mjesto za učenje kod Adila Rudanovića. Njegova porodica me primila s toplinom i obezbijedila mi miran kutak za knjigu. Nakon nastave, oko 18 sati, kretao bih prema stanici i čekao voz za Jelah, koji je polazio tek u 20 sati.

To vrijeme do polaska voza koristili smo za učenje, razgovore, prepričavanje lektira... Okupila se jedna mala, ali ozbiljna grupa učenika iz raznih škola: Rahim Mešić i Sabina Subašić iz Ekonomske, Senija Mešić i Sabira Durkalić iz Gimnazije, Mevlida Kajganić i Delveta Bedak također iz Gimnazije, te Kasim Bedak iz Tehničke škole. Kasim i ja bili smo najmlađi, a ja sam bio jedini iz Medicinske škole. Osoblje stanice nas je brzo prepoznalo i često bi nam otključavalo čekaonice ili vagone, uz riječi: „Kad učite, neka vas ne ometaju oni što luduju i prave štetu.“ 

Glad nije bila rijetkost. Džeparac je bio luksuz. Ali ako bi ga neko i imao, dijelili smo sve – paštetu, četvrtine hljeba. Nismo uvijek bili siti, ali niko nije ostao gladan. Znalo se desiti da voz kasni satima. Najhrabriji su se tada odlučivali za pješačenje kući – dvadesetak kilometara. I meni se to desilo nekoliko puta.

Epizoda putovanja „Ćirom“ trajala je sve do 1. aprila 1966. godine, kada je zvanično ukinut. Svi učenici iz naše grupe završili su školsku godinu kao vrlo dobri ili odlični. Ostali smo jedni drugima u sjećanju – kao generacija koja je znala šta znači boriti se za znanje.