Prvi razred
Medicinske škole završio sam s odličnim uspjehom, a ljetni raspust proveo kako
priliči mladiću sa sela – između knjige i igre. Dok sam čitao lektiru za
naredni razred, istovremeno sam učestvovao u svakodnevnim seoskim poslovima.
Slobodno vrijeme bilo je rezervisano za druženje s vršnjacima – na Njivici,
gdje se okupljalo i po nekoliko desetina djece. Ponekada sam znao otići na
pecanje – Talin Potok, ili Usora.
Najpopularniji sport bio je mali fudbal. Imali smo dovoljno igrača da oformimo čak četiri ekipe, a organizovali smo i turnire među mahalama.
Dvije ekipe bile su posebno
poznate i ponosno su nosile svoja imena – „Ekonomist“ i „Metalac“. Prva je
okupljala učenike iz Ekonomske škole, dok su „Metalci“ bili mahom đaci Škole
učenika u privredi (ŠUP). Ja sam bio golman „Ekonomista“, dok su za „Metalac“
na gol stajali moj amidžić Enver ili komšija Hakija Hrnjić.
Utakmice su
bile žestoke, rezultati neizvjesni. Pobjednici su se smjenjivali, ali rivalstvo
nikada nije kvarilo prijateljstvo. Poslije utakmica, nastavili bismo se
družiti, prepričavati zgode i smijati se dogodovštinama.
Jednu takvu
zgodu i danas svi pamte. Igrali smo turnir s nagradnim fondom – kila karamela.
Međutim, dok su svi bili fokusirani na igru, Muhamed Dizdarević, zvani Pindo,
koji nije uspio da uđe ni u jednu ekipu, potajno je zgrabio kesu s karamelama i
potrčao niz Njivicu prema Reci. „Odnese Pindo karamele!“, neko je povikao, a
utakmica je odmah prekinuta. Svi smo potrčali za njim. Stigli smo ga i – ako me
sjećanje ne vara – u toj gužvi je možda i „zaradio“ šamar. Karamele su vraćene,
a zatim stavljene pod „strogi nadzor“. Na kraju smo ih svi zajedno podijelili.
Pobjednici nisu bili sebični.
To ljeto u Jevadžijama, između prvog i drugog razreda, bilo je vrijeme bezbrižnosti, igre i prijateljstva koje se pamti cijeli život.
Pogledajte video na:https://www.youtube.com/watch?v=Uleas_hjA3E
Nema komentara:
Objavi komentar