Još kao dječak od osam ili devet
godina, Esad je imao ozbiljne zadatke. Svakog jutra, prije škole, vodio bi
goveda na ispašu. Dok su mirno pasla na visoravni iznad sela, on bi, sav posvećen,
pokušavao pročitati koju stranicu školskih lekcija.
Jesen je tek zakucala na vrata.
Svježa jutra su zahtijevala toplu odjeću, ali dani su i dalje nosili dašak
ljeta. Jednog takvog dana, čuvajući stoku na Visu, Esad je osjetio žeđ. Sjetio
se da se u podnožju brda nalazi kuća Hamida Karahodžića, pred kojom stoji bunar
– jedan od rijetkih u Jevadžijama s pitkom vodom.
Ispred kuće je, dok je prala veš,
stajala Hamidova kćerka Tahira. Nedavno se udala u Radušu, ali je tih dana
došla pomoći majci oko kućnih poslova. Esad ju je pristojno pozdravio i zamolio
za vodu.
Ruke su joj bile pune sapunice, pa
mu je ljubazno rekla da sam pokuša dohvatiti vodu. Uputila ga je da uzme kantu
s konopcem. Na glavnom otvoru bunara to nije mogao dosegnuti, ali je primijetio
da je jedna daska sa bočne strane nadstrešnice odvaljena. Provukao je glavu
kroz otvor, nadajući se da će uspjeti dohvatiti kantu.
U tom trenutku, oslonio se na jednu
poprečnu gredicu, ne znajući da je već napukla i odvojena od nosećih direka. U
trenu je izgubio ravnotežu i – pao. Bunar je bio dubok oko osam metara, ali
tada je voda bila malo povučena. Do vode je bilo oko dva metra.
Tahira je začula samo pljusak.
Priskočila je bunaru, ali u dubini nije vidjela ništa – tek pokoji mjehurić na
površini. Prestravljena, počela je dozivati braću, Ismeta i Edhema, tražeći
pomoć.
U međuvremenu, Esad je izronio.
Uhvatila ga je panika, ali i snaga da se prihvati za hladno kamenje zida
bunara. Počeo je dozivati Tahiru. Kada ga je čula, dotrčala je natrag do
bunara. Ugledavši ga, odlučila je na brzinu djelovati – prekoračila je perdu,
raskoračila se preko otvora i pažljivo sišla do njega. Zgrabila ga je i, uz
pomoć brata Edhema, izvukla napolje.
Mokar, drhtav i uplašen, Esad je
krenuo kući, udaljenoj nekih 250 metara. Voda mu je curila iz odjeće pri svakom
koraku. Tahira ga je pratila izdaleka, s nekoliko metara razmaka. Nije imala
hrabrosti da se suoči s njegovim roditeljima.
Kad je stigao pred kuću, otac Fehmo
ga je spazio kroz prozor. Pomislio je da je samo pao u kakvu jarugu, kojih je
bilo podosta na Njivici i Visu, i nasmijao se. No, majka Pemba i nana Šerifa
su, zabrinute, istrčale napolje. Na njihovo pitanje šta se dogodilo, Esad je
mirno odgovorio:
– Pao sam u Hamidov bunar.
U trenu su obadvije problijedile.
Fehmo je u tom času shvatio ozbiljnost situacije. Bez riječi je potrčao do
bunara. Kada je vidio gdje je njegov sin pao i koliko je visoko voda šiknula
pri udarcu, sedam dana nije mogao ni mirno jesti ni spavati.
Tahira, iako tada već udata žena,
ostala je do kraja života u prijateljskim odnosima s Esadom i njegovom
porodicom. Iako im je bila komšinica iz Jevadžija, sada je postala i više od
toga – spasiteljica.
Kasnije, kada je Esad postao doktor,
Tahira je imala posebnu privilegiju – njen porodični ljekar bio je dječak kojeg
je nekada, bez razmišljanja, izvukla iz bunara.
Da li su i vaša opasna iskustva iz djetinjstva ovako sretno završena? Pišite. Biće mi drago da ih pročitam.
OdgovoriIzbrišiPogledajte ilujstriranu priču na: https://www.youtube.com/shorts/EhEPvaAIdJE
OdgovoriIzbriši