Kako sam preživio pad u bunar: Istinita priča iz djetinjstva

 Još kao dječak od osam ili devet godina, Esad je imao ozbiljne zadatke. Svakog jutra, prije škole, vodio bi goveda na ispašu. Dok su mirno pasla na visoravni iznad sela, on bi, sav posvećen, pokušavao pročitati koju stranicu školskih lekcija.

Jesen je tek zakucala na vrata. Svježa jutra su zahtijevala toplu odjeću, ali dani su i dalje nosili dašak ljeta. Jednog takvog dana, čuvajući stoku na Visu, Esad je osjetio žeđ. Sjetio se da se u podnožju brda nalazi kuća Hamida Karahodžića, pred kojom stoji bunar – jedan od rijetkih u Jevadžijama s pitkom vodom.

Ispred kuće je, dok je prala veš, stajala Hamidova kćerka Tahira. Nedavno se udala u Radušu, ali je tih dana došla pomoći majci oko kućnih poslova. Esad ju je pristojno pozdravio i zamolio za vodu.

Ruke su joj bile pune sapunice, pa mu je ljubazno rekla da sam pokuša dohvatiti vodu. Uputila ga je da uzme kantu s konopcem. Na glavnom otvoru bunara to nije mogao dosegnuti, ali je primijetio da je jedna daska sa bočne strane nadstrešnice odvaljena. Provukao je glavu kroz otvor, nadajući se da će uspjeti dohvatiti kantu.

U tom trenutku, oslonio se na jednu poprečnu gredicu, ne znajući da je već napukla i odvojena od nosećih direka. U trenu je izgubio ravnotežu i – pao. Bunar je bio dubok oko osam metara, ali tada je voda bila malo povučena. Do vode je bilo oko dva metra.

Tahira je začula samo pljusak. Priskočila je bunaru, ali u dubini nije vidjela ništa – tek pokoji mjehurić na površini. Prestravljena, počela je dozivati braću, Ismeta i Edhema, tražeći pomoć.

U međuvremenu, Esad je izronio. Uhvatila ga je panika, ali i snaga da se prihvati za hladno kamenje zida bunara. Počeo je dozivati Tahiru. Kada ga je čula, dotrčala je natrag do bunara. Ugledavši ga, odlučila je na brzinu djelovati – prekoračila je perdu, raskoračila se preko otvora i pažljivo sišla do njega. Zgrabila ga je i, uz pomoć brata Edhema, izvukla napolje.

Mokar, drhtav i uplašen, Esad je krenuo kući, udaljenoj nekih 250 metara. Voda mu je curila iz odjeće pri svakom koraku. Tahira ga je pratila izdaleka, s nekoliko metara razmaka. Nije imala hrabrosti da se suoči s njegovim roditeljima.

Kad je stigao pred kuću, otac Fehmo ga je spazio kroz prozor. Pomislio je da je samo pao u kakvu jarugu, kojih je bilo podosta na Njivici i Visu, i nasmijao se. No, majka Pemba i nana Šerifa su, zabrinute, istrčale napolje. Na njihovo pitanje šta se dogodilo, Esad je mirno odgovorio:

– Pao sam u Hamidov bunar.

U trenu su obadvije problijedile. Fehmo je u tom času shvatio ozbiljnost situacije. Bez riječi je potrčao do bunara. Kada je vidio gdje je njegov sin pao i koliko je visoko voda šiknula pri udarcu, sedam dana nije mogao ni mirno jesti ni spavati.

Tahira, iako tada već udata žena, ostala je do kraja života u prijateljskim odnosima s Esadom i njegovom porodicom. Iako im je bila komšinica iz Jevadžija, sada je postala i više od toga – spasiteljica.

Kasnije, kada je Esad postao doktor, Tahira je imala posebnu privilegiju – njen porodični ljekar bio je dječak kojeg je nekada, bez razmišljanja, izvukla iz bunara.