Salih Husara - Čovjek koga Tešanj pamti

Uvod

U Tešnju je malo ko nije poznavao Saliha Husaru. Bio je to čovjek posebnog kova – bez škole i formalnog obrazovanja, ali sa šarmom, jednostavnošću i rečenicama koje su ostajale u pamćenju. Njegove riječi, anegdote i svakodnevni rituali urezali su ga u kolektivno sjećanje grada, pretvarajući ga u lik o kome se i danas govori s osmijehom i sjetom.

Njegovo porijeklo i život

Salih Husarić, sugrađanima poznatiji kao Salih Husara, rođen je 1932. godine u Raduši. Jedno je vrijeme s ocem boravio na Ravnama. Majka mu je rano umrla, a otac se ponovo oženio, pa je Salih odrastao uz maćehu, braću i sestre. O njoj je često govorio – nekada u šali, rijetko u ljutnji, ali nikada s gorčinom.

Školu nikada nije pohađao. Zbog toga su ga mnogi smatrali „ograničenim“. A ipak, njegova posebnost nije bila u znanju iz knjiga, već u životnoj mudrosti, spontanosti i nesvakidašnjoj iskrenosti.

Anegdote i svakodnevica

Gotovo svaki Tešnjak – žena, muškarac ili dijete – mogao je ispričati neku anegdotu o njemu. Rijetki su ga zadirkivali, jer je u njegovom držanju bilo nečega što je izazivalo poštovanje. Mene je, recimo, znao dočekati riječima:

„Ti si mazlumina kao i ja.“

Mazlum, u izvornom značenju, jeste onaj kojem se čini nepravda. U lokalnom govoru taj izraz su neki koristili za one „drugačije“, ali Salih ga je nosio s posebnim dostojanstvom.

Njegove rečenice znale su biti snažnije od mnogih govora i političkih istupa. Dvije su ostale posebno upamćene:

• „Gruuuh!“ – uzvik kojim je za vrijeme rata najavljivao granatiranje. Gotovo nikada nije pogriješio.
• „Kada ti umreš, ona će biti moja“ – rečenica koju je, uz svoj lakonski šarm, znao u šali dobaciti mužu žene koja bi mu se ljubazno javila.

Posebni rituali

Salih je imao svoje sitne običaje koje su svi u gradu znali. Kutiju cigareta nikada nije prihvatao, ali bi znao prići i reći: „Daj mi cigaru.“ Samo jednu, nikad više.

U poslastičarnici na čaršiji imao je svoje stalno mjesto. Svakodnevno bi dolazio u isto vrijeme, da popije kafu i pojede kolač. Vlasnici su se mijenjali, generacije prolazile, ali njemu to mjesto nikada nisu uskratili.

Živio je ispod Griča, a gotovo svakodnevno pješačio do Raduše, do kuće tadašnjeg načelnika Fuada Šišića. Tamo ga je čekao sto i obrok koji mu je pripremala Fuadova majka. Hodao je bos ili, u najvećim žegama, u gumenim čizmama – po svome i bez obzira na pravila.

Njegov „zahtjev“ u ambulanti postao je dio gradske legende. Kada bi se pojavio na vratima, s onim svojim ozbiljnim izrazom lica, znao je reći samo:
„Ispuljaj mi uši.“

To je značilo da mu treba isprati uši špricom – intervenciju je tražio gotovo s ponosom, kao da je riječ o posebnom tretmanu koji mu pripada. Kolege i saradnici pamte ga upravo po toj autentičnoj rečenici, pa se i danas mnogi nasmiju kada je ponove, jer im odmah prizove njegov lik.

Saliha su, uz sve to, nezaobilazno ubacivali i u filmske kadrove kada bi se u Tešnju snimali filmovi. Bio je dio scenografije grada, autentičan koliko i stara čaršija.

Susret koji pamtim

Među mnogim susretima s njim, jedan mi se posebno urezao u sjećanje. Bio sam tada u fazi razmišljanja o odlasku na hadž. Nisam o tome govorio ni najbližima. Pred kraj radnog dana Salih je ušao kod mene, tražeći svoju uobičajenu intervenciju. U ordinaciji je sjedio jedan hadžija, s kapom na glavi – simbolom obavljenog hadža.

Kada smo završili, Salih me pogledao i ozbiljno rekao:
„Ovakvu mi kapu donesi.“

„Odakle?“ – upitah ga.

„Sa hadždža“, odgovorio je mirno.

Bio sam zatečen. Kada sam se vratio s hadža, donio sam mu kapu. Uzeo ju je, stavio na glavu i tiho rekao:
„Lijepa je.“

Potom je izašao u čekaonicu, sjedio desetak minuta, a onda se vratio i pružio mi je nazad:
„Drži, neka je kod tebe.“

Nikada je više nije htio uzeti.

U ratnim vremenima

Tokom rata, u jeku borbi i velikog broja ranjenika, znao je doći neopaženo i isprazniti sve kante sa smećem, a zatim se tiho udaljiti. Niko ga nije molio, niko ga nije tjerao – to je bila njegova lična misija. Nakon toga bi obično sjeo na klupu ispod jedne žalosne vrbe. Tamo bi dugo sjedio, ćutke, gledajući nekud u daljinu. Nikada ga u tom stanju nisam vidio s cigaretom. Kao da je u toj tišini sabirao ono što drugi nisu mogli izgovoriti.

Ostavština jednog života

Salih Husara preminuo je 2013. godine. Iza njega nisu ostale knjige ni titule, ni spomenici ni priznanja. Ostale su njegove riječi, geste i sjećanja – ono što se među ljudima prepričava i prenosi.

Njegov lik ušao je u anegdote, u razgovore, pa i u umjetnička djela. Salih je ostao upamćen kao živi simbol Tešnja: jednostavan, osebujan, tih i neponovljiv.

Ozren, prijemni i spisak koji je promijenio sve

 

Nakon završetka srednjoškolskog školovanja, prijavio sam se kao član „Gorana“ iz Doboja za omladinsku radnu akciju – pošumljavanje Ozrena. Bila je 1969. godina. Brigadiri su dolazili iz Doboja, Brčkog, Bosanskog Petrovog Sela... Iako je akcija bila fizički zahtjevna, meni je imala dodatnu vrijednost – bio sam zadužen za sanitetsko obezbjeđenje, ali i za ono najvažnije u tom trenutku: pripremu za prijemni ispit na Medicinskom fakultetu.

Dok su drugi kopali, sadili i pjevali, ja sam noću, pod svjetlom logorske lampe, čitao biologiju, hemiju i – najteže za mene – fiziku. Dolazio sam iz Medicinske škole, gdje nismo imali jaku osnovu iz tih predmeta, pogotovo ne iz fizike. Ali nada me nije napuštala.

Prijemni ispit je bio krajem jula. Više od 800 kandidata – a kvota za prijem samo 180. Konkurencija žestoka, atmosfera puna neizvjesnosti i treme. Ispit sam odradio koliko sam znao i umio. Nisam imao nikakve „veze“, nikoga da me „pogura“. Imao sam samo ono što sam ponio iz Jevadžija, iz Doboja, iz sebe.

Nakon što sam položio ispit, morali smo čekati rezultate. Nekoliko sedmica kasnije, ponovo sam došao u Sarajevo. Ispred Studentske službe – gužva, nervoza. Spiskovi na zidu. Prvo sam pogledao listu onih koji nisu prošli. Nije me bilo. Osjetio sam olakšanje, ali i strah – „A ako su me jednostavno izostavili?“

Prešao sam na listu onih koji su primljeni. Krenuo odozgo. I onda – ugledao sam svoje ime. U gornjoj polovini. Osjetio sam kako mi se srce vraća u grudi. Jesam! Uspio sam! Bio sam primljen na Medicinski fakultet u Sarajevu.

Osnovac iz Jelaha, srednjoškolac iz Doboja, postao je brucoš Medicinskog fakulteta u Sarajevu.

Dok sam se vraćao kući, radost se već miješala s novim brigama – smještaj, finansije, svakodnevni život u velikom gradu. Ali jedno je bilo sigurno – vrata su bila otvorena. I ja sam bio spreman da kroz njih zakoračim.

Put prema Sarajevu – Odluka života, dvije karte i jedno novo ime

 

Završetkom srednje škole rastao je i moj san – želja da nastavim obrazovanje na Medicinskom fakultetu u Sarajevu. No, stvarnost je bila neumoljiva. Mogućnosti skoro pa nikakve. Glasovi okoline šaptali su (ili govorili naglas):
„Šta će mu to?“
„I ovo mu je dosta.“
„Niko mu u porodici nije studirao.“
„Ima i drugih pametnih, pa nisu otišli.“
„Neka radi.“

Ali, bilo je i onih tiših, rjeđih rečenica, koje su probijale sve te sumnje:
„Šteta je da ne ide dalje.“

Od najbližih nisam očekivao podršku, i nisam je ni tražio. Oni koji su vjerovali u mene – nisu imali mogućnosti. A onda, desilo se ono ključno: moji roditelji su prelomili. „Ti se školuj“, rekli su. „Postoji studentski kredit. Ako treba – prodavat ćemo šta imamo.“ Ta rečenica bila je više od dozvole – bila je zavjet.

Za predaju dokumenata u Sarajevo pošao sam sa rođakom Ahmetom Hasaničevićem, tri godine starijim, koji je imao željezničku povlasticu jer mu je otac radio na pruzi. Ni on ni ja nismo poznavali nikoga u Sarajevu. Bila je to naša prva zajednička misija.

Stigli smo u zoru, na željezničku stanicu. Raspitujemo se: „Gdje je Medicinski fakultet?“ Ljudi nas šalju na Koševo – „Tamo su bolnice, tamo će biti i fakultet.“ Hodali smo satima, pogrešno skretali, raspitivali se i lutali. Na kraju – Studentska služba. Uspio sam predati dokumente.

U čekaonici su se miješali različiti svjetovi – neki kandidati su govorili da su spremni, drugi da imaju „veze“, treći da im je upis siguran. Službenica je kratko rekla: „Veliki je pritisak za upis.“ Šta god to značilo – znao sam da će sve zavisiti od znanja.

U međuvremenu, pojavila se još jedna prepreka – administrativna. Na svim školskim dokumentima moje ime je pisano kao „Esad“, ali u rodnom listu i ličnoj karti stajalo je ime „Esed“. Ime koje su mi roditelji dali prije nego sam se i rodio. Ime koje su znali svi iz Jevadžija. No, sada sam morao odlučiti – da bih izbjegao probleme pri polaganju prijemnog, pokrenuo sam proceduru promjene imena. Postao sam zvanično ono što sam već bio u školskim dokumentima: Esad Hasaničević. Za porodicu i komšije, zauvijek sam ostao Esed.

Učitelji života, pjesma i koraci prema zrelosti

Treći razred Medicinske škole dočekao sam s novim samopouzdanjem i jasno postavljenim ciljevima. I dalje sam nizao odlične ocjene, a svaki predmet dobijao je novo značenje zahvaljujući ljudima koji su ga predavali.

Poseban trag u mom obrazovanju ostavio je dr Jusuf Kočo, koji nam je predavao Anatomiju, a potom i Internu medicinu. Njegova posvećenost i pedantnost ostavili su dubok utisak. Njegova sestra, profesorica Emina Kočo, predavala nam je Latinski. No, ona je za mene bila više od predavača. Svaki njen dolazak u razred počinjao je istom rečenicom: „Hajde, Esade, otpjevaj nam 'U Trebinju gradu…'“ Slušala bi me sa osmijehom i majčinskom toplinom. Bila je to nenametljiva podrška koja me nosila kroz dan.

Neizbrisivi su i utisci koje su ostavili dr Huso Džaka (Higijena), direktorica Nađa Kočo (Francuski) i razrednica iz četvrtog razreda – profesorica Milena Krivokapić, koja je predavala Francuski i Njemački. Njena strogost bila je pravedna, a njen autoritet poticao je poštovanje. Profesorica – instruktorka Njege bolesnika Mirjana Krističević, a kasnije Girardi, nam je, svojim izgledom i predočenim znanjem,  postavila temelje lika i ponašanja medicinskog radnika, prvenstveno medicinske sestre i tehničara..

U trećem razredu došlo je do značajnih promjena – školska zgrada je oštećena, pa je nastava preseljena u novoizgrađeni Dom zdravlja, bliže centru grada. Novi prostor, nova energija – kao da nas je sve podstaklo na dodatnu ozbiljnost.

Zbog obavezne lektire, a i zbog želje za novim spoznajama, često sam uzimao knjige iz gradske biblioteke.

Bio sam član školskih sekcija, a najaktivniji u muzičkoj. Sjećam se nastupa 22. decembra 1968. godine, na Danu Armije, kad sam pjevao: „Đela Fato, đela zlato…“ uz vojničku pratnju. Bila je to veče kad se spojila škola, domovina i mladost – sve u jednom glasu.

Korzo u Doboju imalo je poseban ritam. U vrijeme mog školovanja, protezalo se ispred Gimnazije, zgrade Radio Doboja i opštine, pa uz park do kina i hotela „Bosna“. Kasnije je, nakon izgradnje Robne kuće „Beograd“, premješten – i sada je počinjao od Beograđanke, niz Glavnu ulicu, sve do zgrade ŽTP, ukrašen drvoredom topola.

Učenicima nije bilo dozvoljeno zadržavanje u gradu poslije 20 sati, pa su naši izlasci bili kratki, ali slatki – šetnja, kino, pokoja kafa, i nazad kući. Ipak, i ta ograničenja su nas učila redu, samodisciplini i smislu za mjeru.

Na roditeljskom sastanku je razrednica, profesorica Milena Krivokapić, mojoj majci rekla: „Bila bi šteta, da ovo dijete ne nastavi školovanje“.

Četvrti razred završio sam kao i sve prethodne – odličnim uspjehom. Bio sam dio pete generacije učenika Medicinske škole u Doboju. Od četiri upisana odjeljenja, samo su dva maturirala. Među nama su se izgradila prijateljstva tako čvrsta da su djelovala gotovo rodbinski.

Matursko veče smo proslavili u Domu JNA – svečano, dostojanstveno, sa suzama i osmijesima. Obećali smo jedni drugima da ćemo se sresti nakon dvadeset godina. Vrijeme će pokazati ko će održati obećanje, a ko će ostati samo draga uspomena.

 

Novi prijatelji, nova energija – Doboj kao drugi dom

Džavidovim povratkom iz vojske, moja svakodnevnica u Doboju dobila je novu dimenziju. Družio sam se s njegovim prijateljima, koji su me vrlo brzo prihvatili kao svog. Među njima su bili: Hajrudin Nezirović – Pudi, Enver Nezirović – Đuro, Mustafa Bešlagić – Majstor, Samil Čivgin – Čađo, Halil i Izudin Bajrektarević. Bilo je to društvo raznolikih karaktera, ali sličnih vrijednosti – otvoreni, veseli, puni duha i poštovanja.

Najčešće smo se okupljali kod Nezirovića. Njihova kuća je uvijek bila puna. Otac Avdo, računovođa, i majka Mejra, domaćica, imali su dvanaestoro djece. Iako su mnogi već bili oženjeni i kćeri udate, kuća nikad nije bila prazna – dolazili su redovno, s djecom i osmijehom. S njima su često bili i Enver, Hajrudin, Fahrudin, te mali Sabit, unuk njihove kćeri Najle, koja je živjela u Kladnju.

Tih godina, u Doboju se govorilo i o jednoj mladoj pjevačici – Zilhi Bajrektarević, kasnije poznatoj kao Silvana. Iako je nisam lično upoznao, znao sam je po glasu i stilu. Ponekad bih je sreo na ulici. Njena sestra Dina bila je nešto mlađa, često željna da ide na korzo s nama, ali smo joj mi – kao tipični stariji mladići – često vješto izmicali, kao i njihovoj komšinici Sabriji.

Druženja su bila ispunjena smijehom i iskrenošću. Nikada nisu remetila moje školske obaveze – naprotiv, bila su vjetar u leđa. Učio sam marljivo, i drugi razred završio sam s odličnim uspjehom. Bilo je rečeno da sam te godine bio među najboljima u školi – što me činilo ponosnim, ali me i dodatno motivisalo.

Osjećao sam kako Doboj, taj nekada udaljeni grad, sada postaje moj svijet. Svaki ugao, svaki lik, svaka ulica počinjala mi je nešto značiti. Tu sam prvi put osjetio ono što se zove – pripadnost.
 

Od Njivice do Doboja – Prvi susret s gradom i njegovim sjenama

Početkom septembra započela je nova školska godina. Upisao sam drugi razred Medicinske škole. Već tada smo započeli i praksu u bolnici – prijepodne praktična nastava, a poslije podne teorijska. Putovanje je postalo znatno teže. Umjesto „Ćire“, sada nas je prevozio autobus, po još uvijek neuređenom makadamskom putu, u velikim gužvama. Bilo je to iscrpljujuće i iscrpljivalo me iz dana u dan.

Moj otac je, kao i uvijek, tragao za rješenjem. Smatrao je da bi smještaj u Doboju bio najbolja opcija. Dom učenika je već bio pun, a privatni smještaj rijedak i teško dostupan. Nakon mnogo pokušaja, našao mi je mjesto kod daljnjih rođaka na Čajrama – porodica Mesuda i Fatime Alićehajić. Mada su Čajre bile udaljene više od dva kilometra od škole, bilo mi je lakše nego svakodnevno putovati iz Jevadžija.

Međutim, nakon nastave, kad bih se sam vraćao kući, osjetio bih onu drugu stranu gradskog života – tamniju, prijeteću. Osobito je bilo nezgodno u predvečerje, kada se put pretvori u usamljenu stazu kroz polumrak. Neki mladići, iz ko zna kojih razloga, znali su presretati prolaznike. Jedne večeri sam i sam bio meta. Dvojica su mi prišla s očitom namjerom da me napadnu. U posljednjem trenutku, odlučih se na bijeg. Srećom, uspio sam im izmaći i izbjeći ozbiljnije posljedice.

Taj događaj je duboko uznemirio i mene i moje roditelje. Ubrzo nakon toga, otac je, uz pomoć komšije Safeta Saltagića, pronašao novi smještaj – ovaj put znatno bliži školi, u Doboju, iznad Gradine, pored mezarluka Humka. Udomili su me Ibrahim i Advija Mahmutović. Ibrahim je bio mašinovođa, a Advija – dobra, blaga žena i uzorna domaćica.

Njihova kuća bila je puna topline. Pored odraslih sinova i kćeri, imali su još dvoje djece – sina Džavida, koji je tada bio u vojsci, i kćerku Amiru, koja je pohađala peti razred. Kada je Džavid uskoro došao iz vojske, kuća je ponovo postala živa i ispunjena.

U toj novoj sredini imao sam sobu, mir za učenje i osjećaj sigurnosti. Bilo mi je mnogo lakše da se posvetim školskim obavezama. Doboj mi je polako postajao blizak. Upoznavao sam komšiluk, pronalazio prijatelje i počinjao osjećati da bi ovaj grad mogao jednog dana postati moj dom – ne samo školski, već i životni.

Usora – Ljetna pozornica sevdaha i prijateljstava

Ljetne vrućine u Jevadžijama bile su nezamislive bez kupanja. Mlađi su se osvježavali na Reci, a mi malo stariji – na Usori. Kupanja na Usori nisu bila samo rashlađivanje tijela, već i pravi društveni događaj.

Tokom ljeta, Jevadžije su postajale živo mjesto. Učenici iz Tuzle, Sarajeva i drugih gradova dolazili su kod rodbine da provedu raspust. Posebno su nam u sjećanju ostala dvojica braće iz Tuzle – Ibro i Seid. Dolazili su svake godine i uvijek su se rado uključivali u naša druženja.

Ibro je pohađao učiteljsku školu i svirao je mandolinu. Ja sam, s druge strane, volio pjevati. Najčešće su to bile sevdalinke, koje su se nekako savršeno uklapale uz žubor Usore i Ibri­ne tihe, tople melodije. Čim bi zasvirao, okupljali bi se ostali kupači. Brzo bi se oko nas stvorila vesela družina – pjevalo se, šalilo, nekad i zaigralo.

To nisu bila pijana veselja – alkohol je bio prava rijetkost. Bila je to radost mladosti, čista i iskrena. Znali smo ostati do kasno u noć, dok bi se nad rijekom već spuštala tišina, a svjetlost buktinja počinjala igrati po površini vode.

Usora je tada bila mnogo više od rijeke – bila je pozornica na kojoj su se ukrštala prijateljstva, muzika i prve simpatije, sjećanja koja se ne zaboravljaju.

🎶Zavirite u naše sjećanje – pogledajte video 👉 [https://youtu.be/HICu3raLdpI]

Ljeto u Jevadžijama: Ekonomist protiv Metalca i karamele za nezaborav

 

Prvi razred Medicinske škole završio sam s odličnim uspjehom, a ljetni raspust proveo kako priliči mladiću sa sela – između knjige i igre. Dok sam čitao lektiru za naredni razred, istovremeno sam učestvovao u svakodnevnim seoskim poslovima. Slobodno vrijeme bilo je rezervisano za druženje s vršnjacima – na Njivici, gdje se okupljalo i po nekoliko desetina djece. Ponekada sam znao otići na pecanje – Talin Potok, ili Usora.

Najpopularniji sport bio je mali fudbal. Imali smo dovoljno igrača da oformimo čak četiri ekipe, a organizovali smo i turnire među mahalama. 

Dvije ekipe bile su posebno poznate i ponosno su nosile svoja imena – „Ekonomist“ i „Metalac“. Prva je okupljala učenike iz Ekonomske škole, dok su „Metalci“ bili mahom đaci Škole učenika u privredi (ŠUP). Ja sam bio golman „Ekonomista“, dok su za „Metalac“ na gol stajali moj amidžić Enver ili komšija Hakija Hrnjić.

Utakmice su bile žestoke, rezultati neizvjesni. Pobjednici su se smjenjivali, ali rivalstvo nikada nije kvarilo prijateljstvo. Poslije utakmica, nastavili bismo se družiti, prepričavati zgode i smijati se dogodovštinama.

Jednu takvu zgodu i danas svi pamte. Igrali smo turnir s nagradnim fondom – kila karamela. Međutim, dok su svi bili fokusirani na igru, Muhamed Dizdarević, zvani Pindo, koji nije uspio da uđe ni u jednu ekipu, potajno je zgrabio kesu s karamelama i potrčao niz Njivicu prema Reci. „Odnese Pindo karamele!“, neko je povikao, a utakmica je odmah prekinuta. Svi smo potrčali za njim. Stigli smo ga i – ako me sjećanje ne vara – u toj gužvi je možda i „zaradio“ šamar. Karamele su vraćene, a zatim stavljene pod „strogi nadzor“. Na kraju smo ih svi zajedno podijelili. Pobjednici nisu bili sebični.

To ljeto u Jevadžijama, između prvog i drugog razreda, bilo je vrijeme bezbrižnosti, igre i prijateljstva koje se pamti cijeli život.

Pogledajte video na:https://www.youtube.com/watch?v=Uleas_hjA3E

Ćirom do znanja: Sjećanja na prve korake u Medicinskoj školi

 Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja da stupi u kontakt s Atifom – ocem učenika koji je već pohađao Medicinsku školu u Doboju – moj otac je od mještana „dobronamjerno“ bio obasipan obeshrabrujućim informacijama: da je upis izuzetno težak, da udžbenika nema, te da ih je gotovo nemoguće nabaviti bez veza u velikim gradovima. Ipak, nismo odustali. Jednog dana, majka Pemba i ja uputili smo se vozom – našim starim, pouzdanim „Ćirom“ – prvi put prema Doboju. Cilj: predaja dokumenata za upis. Nakon petnaestak dana, vratili smo se da saznamo rezultate. Ni otac, ni majka, ni ja tada nismo znali da zapravo nismo imali razloga za brigu. Cijelo osnovno školovanje sam završio kao odlikaš. Upisan sam u prvi „C“ razred. Te 1965. godine, Medicinska škola u Doboju je formirala čak četiri odjeljenja prvih razreda. Među rijetkim tačnim informacijama koje smo u početku dobili, bila je ona da su kriteriji ocjenjivanja veoma strogi – što će se vrlo brzo i potvrditi. Jedinice su se dijelile bez milosti, a mnogi su ponavljali razrede. Svi smo imali obavezu nošenja jednoobraznih crnih bluza i bijelih kragni, odnosno košulja, za muške i crnih kecelja sa bijelim kragnama za ženske. Zbog te crne boje su nas učenici iz drugih škola zvali „Grobari“. 

Također na bluzama su morali biti izvezeni inicijali i razred. Na mojoj bluzi je bilo izvezeno: „H.E.I C“. Zbog toga su me poneki zvali:“Dr HEIC“.

Doboj – grad na tri rijeke, poznat po svojoj bogatoj historiji, ali i po velikim poplavama. Jedna takva zadesila ga je upravo te godine, tokom ljeta. U septembru, kad je škola počela, tragovi poplave su bili još uvijek vidljivi. Zgrada Medicinske škole nalazila se na sjevernom kraju grada, dok je željeznička stanica u naselju Usora, s južne strane. Razdaljina između njih bila je oko 2,5 kilometra. Kad se doda i put od mog sela Jevadžije do stanice u Jelahu, dolazimo do brojke od gotovo 10 kilometara pješačenja – svakog školskog dana. I nisam bio jedini. Većina učenika dolazila je iz seoskih sredina dobojske regije – iz Tešnja, Maglaja, Teslića, Dervente, Gračanice, Modriče... Bilo je i nekoliko učenika iz gradova, ali u znatno manjem broju. 

Doboj, kao veliki željeznički i administrativni centar, imao je škole koje se nisu mogle naći u manjim opštinama: Tehnička, Ekonomska, Trgovačka, Industrijska i druge stručne škole. 

Putovanje „Ćirom“ bilo je posebna priča. Voz je stizao u Jelah oko 5:30 ujutro, a do Doboja je vozio četrdesetak minuta. Kašnjenja nisu bila rijetkost, pa se znalo desiti da zakasnimo na nastavu. Moji časovi su obično počinjali u 11:30, što je ostavljalo višak slobodnog vremena koji nisam znao kako korisno ispuniti. Iz straha da ne upadnem u loše društvo, otac mi je našao mjesto za učenje kod Adila Rudanovića. Njegova porodica me primila s toplinom i obezbijedila mi miran kutak za knjigu. Nakon nastave, oko 18 sati, kretao bih prema stanici i čekao voz za Jelah, koji je polazio tek u 20 sati.

To vrijeme do polaska voza koristili smo za učenje, razgovore, prepričavanje lektira... Okupila se jedna mala, ali ozbiljna grupa učenika iz raznih škola: Rahim Mešić i Sabina Subašić iz Ekonomske, Senija Mešić i Sabira Durkalić iz Gimnazije, Mevlida Kajganić i Delveta Bedak također iz Gimnazije, te Kasim Bedak iz Tehničke škole. Kasim i ja bili smo najmlađi, a ja sam bio jedini iz Medicinske škole. Osoblje stanice nas je brzo prepoznalo i često bi nam otključavalo čekaonice ili vagone, uz riječi: „Kad učite, neka vas ne ometaju oni što luduju i prave štetu.“ 

Glad nije bila rijetkost. Džeparac je bio luksuz. Ali ako bi ga neko i imao, dijelili smo sve – paštetu, četvrtine hljeba. Nismo uvijek bili siti, ali niko nije ostao gladan. Znalo se desiti da voz kasni satima. Najhrabriji su se tada odlučivali za pješačenje kući – dvadesetak kilometara. I meni se to desilo nekoliko puta.

Epizoda putovanja „Ćirom“ trajala je sve do 1. aprila 1966. godine, kada je zvanično ukinut. Svi učenici iz naše grupe završili su školsku godinu kao vrlo dobri ili odlični. Ostali smo jedni drugima u sjećanju – kao generacija koja je znala šta znači boriti se za znanje.

Dječji snovi pod petrolejkom – moje osnovno školovanje i put ka odluci

 

Moje osnovno školovanje odvijalo se u vremenu i prostoru koji bi danas teško mogli zamisliti. U selu Jevadžije, tada još bez električne energije, bez tekuće vode i bez uređenih puteva, svakodnevni život bio je ispisan skromnošću, ali i nekom tihom snagom preživljavanja.

Prva žarulja u našoj kući zamijenila je petrolejku – skromni izvor svjetlosti pod kojim sam čitao, maštao i pisao zadaće. Struja je došla tek 1963. godine. Za vodu smo se oslanjali na prirodu – na potok kojeg smo zvali jednostavno "Reka", iako se službeno zvao Talin potok, te na Radušicu. Ta Reka je bila toliko bistra i čista da smo iz nje pili do početka devedesetih. Bunari su bili rijetkost – naša je porodica svoj bunar izgradila tek 1965.

U to vrijeme, putevi su bili blato i prašina, sve dok šezdesetih godina nisu počeli prvi pokušaji njihovog uređenja. Ipak, svaki korak koji nas je vodio ka školi bio je korak nade.

Jelah – tada srce pousorskog kraja – djelovao mi je kao pravi grad. Sa ciglanskim dimnjakom, željezničkom stanicom, ambulantom, zadružnim domom i osmogodišnjom školom, imao je sve što bi jedno dijete sa sela moglo zamisliti kao urbani svijet.

U Jevadžijama nije bilo škole. Starija djeca su pješačila do Jelaha – dva i po do tri kilometra u jednom smjeru. U lijepom vremenu, to je znalo biti veselo putovanje. No, zimi, po kiši, vjetru i snijegu, nije bilo ni lako ni bezopasno.

Razredi su bili šaroliki – i po broju učenika i po godinama. Nije bilo rijetkost da u istom razredu sjede djeca s tri ili četiri godine razlike. Kao učenik osmog razreda, bio sam dio, kako se govorilo, "najgoreg razreda u školi" – sve sami dječaci. Iako buntovni i nestašni, ti dječaci su imali svoje kodekse – neku svoju pravdu.

Sjećam se, kad bi među njima izbila svađa, zakazivali bi tuču na velikom odmoru – ali bi nas mlađe upozorili: „Vi izađite, da vas neko ne udari i da vas nastavnici ne kazne.“ Lomile su se klupe, letjele stolice, ponekad padale šake – ali sve je to bilo nekako ritualno i – na svoj način – časno. Teže povrede su bile rijetkost.

U to vrijeme, Tešanj je za mene bio pravi grad – i to ne samo zbog Gradine i većih zgrada, već zbog – škola. Pored osnovnih, tamo su bile Gimnazija i ŠUP (Škola učenika u privredi) – ili jednostavno „Zanat“.

Još jedna osobenost Tešnja je bila, i u vezi nje je prepričavana legenda, a vezana je za Kudret vodu. Pričalo se da je  nekada davno znala plaviti Tešanj.

Riječica Tešanjka koja ljeti, skoro presuši, je također povremeno plavila Tešanj, iako bi se, naivno gledajući, moglo reći, da to nije moguće.

Većina mojih vršnjaka birala je zanat – bilo je bliže, dostupnije i odmah je donosilo posao. Gimnaziju su birali rijetki, a Medicinsku školu gotovo niko. Jer, ona je bila „daleko“ – u Doboju. A Doboj je značio putovanje, a najčešće i stanovanje. A stanovati van kuće? To je bilo skupo, riskantno i opasno – "djeca se pokvare", govorilo se.

Ja sam Doboj poznavao samo iz priče. U seoskom govoru zvali smo ga „Dobuj“. Nikada nisam bio tamo.

Ali nisam prestajao sanjati. U meni je i dalje tinjala ona želja – da budem doktor. Medicinska škola u Doboju bila je moja vizija. Čuo sam da jedan Ibrahim Ramić, sin Atifa zvanog „Mazalo“, već ide tamo. Moj otac je obećao da će se raspitati.

Podržao je moju želju.

Ja čekam kraj školske godine. Sanjam, nadam se i vjerujem.

Kako sam preživio pad u bunar: Istinita priča iz djetinjstva

 Još kao dječak od osam ili devet godina, Esad je imao ozbiljne zadatke. Svakog jutra, prije škole, vodio bi goveda na ispašu. Dok su mirno pasla na visoravni iznad sela, on bi, sav posvećen, pokušavao pročitati koju stranicu školskih lekcija.

Jesen je tek zakucala na vrata. Svježa jutra su zahtijevala toplu odjeću, ali dani su i dalje nosili dašak ljeta. Jednog takvog dana, čuvajući stoku na Visu, Esad je osjetio žeđ. Sjetio se da se u podnožju brda nalazi kuća Hamida Karahodžića, pred kojom stoji bunar – jedan od rijetkih u Jevadžijama s pitkom vodom.

Ispred kuće je, dok je prala veš, stajala Hamidova kćerka Tahira. Nedavno se udala u Radušu, ali je tih dana došla pomoći majci oko kućnih poslova. Esad ju je pristojno pozdravio i zamolio za vodu.

Ruke su joj bile pune sapunice, pa mu je ljubazno rekla da sam pokuša dohvatiti vodu. Uputila ga je da uzme kantu s konopcem. Na glavnom otvoru bunara to nije mogao dosegnuti, ali je primijetio da je jedna daska sa bočne strane nadstrešnice odvaljena. Provukao je glavu kroz otvor, nadajući se da će uspjeti dohvatiti kantu.

U tom trenutku, oslonio se na jednu poprečnu gredicu, ne znajući da je već napukla i odvojena od nosećih direka. U trenu je izgubio ravnotežu i – pao. Bunar je bio dubok oko osam metara, ali tada je voda bila malo povučena. Do vode je bilo oko dva metra.

Tahira je začula samo pljusak. Priskočila je bunaru, ali u dubini nije vidjela ništa – tek pokoji mjehurić na površini. Prestravljena, počela je dozivati braću, Ismeta i Edhema, tražeći pomoć.

U međuvremenu, Esad je izronio. Uhvatila ga je panika, ali i snaga da se prihvati za hladno kamenje zida bunara. Počeo je dozivati Tahiru. Kada ga je čula, dotrčala je natrag do bunara. Ugledavši ga, odlučila je na brzinu djelovati – prekoračila je perdu, raskoračila se preko otvora i pažljivo sišla do njega. Zgrabila ga je i, uz pomoć brata Edhema, izvukla napolje.

Mokar, drhtav i uplašen, Esad je krenuo kući, udaljenoj nekih 250 metara. Voda mu je curila iz odjeće pri svakom koraku. Tahira ga je pratila izdaleka, s nekoliko metara razmaka. Nije imala hrabrosti da se suoči s njegovim roditeljima.

Kad je stigao pred kuću, otac Fehmo ga je spazio kroz prozor. Pomislio je da je samo pao u kakvu jarugu, kojih je bilo podosta na Njivici i Visu, i nasmijao se. No, majka Pemba i nana Šerifa su, zabrinute, istrčale napolje. Na njihovo pitanje šta se dogodilo, Esad je mirno odgovorio:

– Pao sam u Hamidov bunar.

U trenu su obadvije problijedile. Fehmo je u tom času shvatio ozbiljnost situacije. Bez riječi je potrčao do bunara. Kada je vidio gdje je njegov sin pao i koliko je visoko voda šiknula pri udarcu, sedam dana nije mogao ni mirno jesti ni spavati.

Tahira, iako tada već udata žena, ostala je do kraja života u prijateljskim odnosima s Esadom i njegovom porodicom. Iako im je bila komšinica iz Jevadžija, sada je postala i više od toga – spasiteljica.

Kasnije, kada je Esad postao doktor, Tahira je imala posebnu privilegiju – njen porodični ljekar bio je dječak kojeg je nekada, bez razmišljanja, izvukla iz bunara.

Doktorova bilježnica – Prva poglavlja života

 

I. Djetinjstvo u Jevadžijama – svijet igre, različitosti i prvih lekcija

U mom selu Jevadžije, gdje su se susretale različite vjere i narodi, djeca su zajedno odrastala kroz igru, druženja i prve spoznaje o životu. Bez formalnih obdaništa, neformalna predškolska „obrazovanja“ odvijala su se kroz vjeronauku u džamiji ili crkvi, kroz igru i međusobno učenje. Posebno dragocjena bila su ljetna okupljanja djece iz raznih krajeva bivše Jugoslavije, donoseći duh gradova i mnoštvo ideja u naše mirno seosko okruženje.

II. Život u Jelahu – kada je pruga bila žila kucavica

U tim godinama, Jelah je bio skromno naselje uz uskotračnu prugu. Iako prvobitno namijenjena transportu drvene građe iz Borja do Beča, ta pruga je za nas značila mnogo više – povezanost sa svijetom. Naselje je bilo siromašno infrastrukturom, ali bogato ljudima i događajima. Škola, ambulanta, Dom kulture, prodavnice i kafane – sve je bilo skromno, ali životno važno. Život se gradio na radosti svakodnevnih susreta, poslu, redu i poštovanju.

III. Prvi učitelji, prva znanja – Milka, Ivan i biblioteka

Učiteljica Milka i kasnije njen suprug Ivan ostavili su neizbrisiv trag u mom obrazovanju. Ivanove priče i pedagoški pristup probudili su u meni ljubav prema znanju. Biblioteka pod vodstvom nastavnika Mirka Bevande bila je moj prozor u svijet. Iako skromna, otvarala je neizmjerne horizonte. Tada sam naučio da se znanje ne nameće, nego osvoji – strpljenjem, radoznalošću i trudom.

IV. Livade kao učionice – seoske igre i životna škola

Seoski život nije poznavao dosadu. Čuvanje stoke na „Barama“ bilo je škola maštovitosti, fizičke spretnosti i društvenih odnosa. Igre su bile i izazovne i opasne – od pravljenja vatri i preskakanja hendeka, do pravih ratničkih vještina sa ševarikama, praćkama i lukovima. Djevojčice su imale svoje kreativne svjetove, revije i kulinarske igre. Sve se odvijalo uz stroga pravila, bez sudija – i svi smo ih poštovali.

Pogledajte video:https://youtu.be/s8KpumMfe8Q

 MOJ PUT – OD LIVADE DO BIJELOG MANTILA

Autor: Prim.mr.sc.drEsad Hasaničević

Dijete koje se boji doktora – a sanja da to postane

Autor: prim. mr sci. dr Esad Hasaničević

Rođen sam u pitomoj pousorskoj dolini, u selu Jevadžije. Od Tešnja je udaljeno oko 5 kilometara, a od Jelaha oko 2,5 kilometra. Otac mi je Fehim, rođen 1925. godine, i majka Pemba, rođena 1928. godine. U brak su stupili 1947. godine. Kao prvo dijete, dobili su mene 21.09.1950. godine. Nakon mene su 1952. godine dobili sina Hajrudina, koji je, nažalost, u drugoj godini života preminuo. Poslije su rođene moje dvije sestre: Šefija (1954.) i Mevlida (1960.).

Naša porodica je bila višečlana i generacijski višeslojna: djed Arif (1892.), nana Šerifa (1897.), otac, majka, nas troje djece, kao i jedna neudata tetka Safeta, rođena 1936. godine. Tetka je živjela s nama, ali se kasnije udala. Svi članovi domaćinstva imali su svoje obaveze.

Kao dijete od nepunih 6 godina već sam čuvao dvije krave. Bile su veoma mirne i umiljate. Zbog sive boje, jedna se zvala Sivulja, a druga Čada – jer je bila crna. Stajao bih pored njih dok su one bezbrižno pasle. U toj dobi nikada nisu napravile štetu. Štete su se počele javljati kad sam ih „čuvao“ sa 13 i 14 godina.

Sjećam se i jednog od mojih velikih strahova – aviona. Iako sam se drugih strahova oslobodio u pubertetskom dobu, taj se strah reaktivirao s početkom rata i tada doživio svoju reinkarnaciju. O tom ću detalju govoriti kada dođem do tog perioda u životnoj priči.

Moja prva učiteljica bila je Milka Njemček, a i mnogi drugi učitelji zaslužuju da budu imenom spomenuti – kako budu "dolazili" na red, spomenuću ih s poštovanjem.

Rođen sam u seljačko-radničkoj porodici, u vremenu kada su bile oskudne mogućnosti, ali velika srca i čista nada. Kao dijete bio sam vrlo plašljiv – posebno od bijelih mantila. Kad god bi se pojavile ekipe za vakcinaciju, bježao bih niz livade i njive glavom bez obzira. Ipak, stalno sam govorio: „Ja ću biti doktor.“

U školu sam krenuo bez velike pompe. Prva ocjena – jedinica (1). Djeca su se smijala i govorila da je to najgora ocjena, a ja sam tvrdoglavo mislio da je najbolja – jer je prva! Tek mi je majka kod kuće uspjela objasniti pravu vrijednost brojeva. Od tada, nikada više nisam dobio jedinicu.

Nismo imali školske torbe ni pribor. Pisali smo po malim tablicama pisaljkama, a u uglu je visila spužvica na koncu. Jedan od drugova imao je pravu školsku torbu i stalno se hvalio. Nisam to mogao podnijeti, pa sam mu torbu bacio u bunar. Otac je morao kupiti torbu i njemu – i meni.

Na slici ispod je moja razredna fotografija iz tih dana. Ja sam dječak u prvom redu, odmah desno od učiteljice – još uvijek sa strahom od doktora, ali s neugaslom željom da to postanem.

---

Ovo je prvi korak u mom serijalu sjećanja – putovanja kroz djetinjstvo, školu i životne raskrsnice koje su me oblikovale.
Korak po korak, vodim vas kroz stvarni život jednog dječaka koji je sanjao nemoguće – i uspio.

Slogan: "Stari imaju prošlost, ali su naša budućnost."

 

Moj put – tragovima djetinjstva i bijelog mantila

✍️ Autor: prim. mr sci. dr Esad Hasaničević

---

🌿 Djetinjstvo među livadama

Nekad davno, na obroncima gdje su se cvjetale livade, počelo je moje putovanje. Ispod vedrog neba, uz miris svježe pokošene trave i dozrelih voćki, prvi put sam sanjao o svijetu odraslih, odgovornosti i bijelom mantilu.

---

📚 Prvi školski dani

Bila su to vremena kada je školska torba bila teža od mene, ali nosio sam je s ponosom. Prve knjige, prvi redovi ispisani nesigurnom rukom, ali srcem punim želje da učim. Svaka lekcija bila je stepenik više ka životu koji će me voditi kroz služenje drugima.

---

🩺 Put bijelog mantila

Od dječaka s livade do doktora pred pacijentima – taj put nije bio ni brz, ni lak. Bilo je tu mnogo odricanja, noći provedenih nad knjigom, tuge zbog tuđih rana, ali i radosti zbog svakog ozdravljenja i zahvalnog pogleda.

---

💬 Zašto pišem ovu bilježnicu

Kroz ovu bilježnicu podsjećam sebe – i dijelim s vama – ne samo ono što sam naučio, već i ono što sam osjećao.
Ovo nije samo priča o profesiji. Ovo je priča o pozivu. O smislu.

---

🕊️ Poruka za kraj

U „Doktorovoj bilježnici“ vodiću vas stazama uspomena, znanja i iskustava – kroz slike jednog vremena koje oblikuje sadašnjost.
Hvala vam što ste ovdje.

---

Slogan:
🟢 Stari imaju prošlost, ali su naša budućnost.

Dobrodošli u moju bilježnicu

 Ovo nije običan blog.

Ovo je moja bilježnica – stranice ispisane iskustvom, susretima s ljudima, bolom i nadom, učenjem i poukama.

Kao doktor i čovjek, kroz godine sam shvatio da nije svaka terapija u tableti, niti je svaka bolest dijagnoza.  

Ponekad, ono što najviše liječi – jeste riječ.

Zato ovdje pišem.  

Za one koji se sjećaju. Za one koji se boje starosti. Za porodice koje ne znaju kako pomoći.

Biće tu priča, sjećanja, savjeta i osvrta.  

Podsjetiću se i na vlastite početke – od najranijih dana, školovanja, uspjeha i prepreka, sve do profesionalnog puta, napredovanja i društvenog angažmana.

A sve sa jednim ciljem: da budemo ljudi – prema sebi i drugima.

Dobrodošli u "Doktorovu bilježnicu".

Zahvaljujem vam što ste odvojili vrijeme za ovaj uvodni zapis. U sljedećim člancima vodim vas kroz djetinjstvo, školovanje i iskustva u bijelom mantilu.

Prim. mr sci. dr Esad Hasaničević